Mitologija http://enhu.blog.hr

subota, 23.01.2010.

Mitologija drevnog Egipta

Egipatska mitologija – misterija 'Epakte'

Kod 'Jedanaestih vratiju' u 'Jedanaestom noćnom satu' Athumanunha na trenutak, u njegovom koračanju kroz mitologiju drevnih Egipćana, zaustavlja noćni stražar imena Pefsachuef, te mu ispriča svoju priču.

Nevjerojatna priča koju mu je Pefsachuef ispričao Athumanunhu se na trenutak učini odnekud poznata, ali u isti trenutak i nevjerojatno tajnovitom. E da! Priča je slična i pomalo identična priči koju je Plutarh ispričao Athumanunhu nakon što mu je pošlo za rukom dešifrirati stare zapise hijeroglifa. Samo što je tada Plutarh priču pričao s grčkim božanstvima, a Pefsachuef je ovdje izgleda priča u izvornom obliku s drevnim egipatskim mitološkim božanstvima.

Bilo kako da bilo, nevjerojatna priča o grčkoj misterioznoj 'epakti' doslovno nalikuje drevnoj egipatskoj mitološkoj prići o pet nedostajućih dana drevnog egipatskog kalendara.


stražar Dendeni

No, dobro, da li je Plutarh namjerno, ili možda samo slučajno poistovjetio drevna grčka mitološka božanstva s drevnim egipatskim božanstvima sada nema nikakve veze, pa zato poslušajte onda priču o 'misterijama Epakte', ili o 'Pet božanskih dana'.

Dakle, (grč. Epaktos – doveden, pridodat), ili 'Pet pridodanih Totovih dana' mjesecu Hatora u godini Mjeseca, koje je kockom dobio od Khnuma, priča je 'Pet božanskih dana' (prijestupni dani kojima godina Sunca premašuje godinu Mjeseca) u kojima se rodilo pet egipatskih božanstava.

'Nut (grč. Reja) je kriomice bila sa Gebom (grč Saturnom), a iznenada ih otkri Ra (grč. Sunce). Razbjesnjeli Ra (grč. Sunce) baci prokletstvo na Nut (grč. Reju) kako ne bi mogla roditi ni u jednom mjesecu u godini.

Tot (grč. Merkur), budući i sam potajno zaljubljen u prelijepu Nut (grč. Reju), iz zahvalnosti za njezine nježnosti i naklonost, kocka s Khnumom (grč Mjesecom). Od njega dobiva sedamnaesti dio njegove svijetlosti (lux), te ga (ih) Tot (grč. Merkur) pretvara u pet dana i dodaje ih na 360 dana od koliko se tada godina sastoji.


stražar Pefsachuef

Kako je Ra (grč. Sunce) premašio Khnuma (grč. Merkura) za božanskih pet dana, tako je i prokletstvo vrijedilo za samo 360 dana. Tih pet dana iskoristi Nut (grč. Reja) te porodi svoje petero djece Asara (Osirisa), Horusa ur (Aroueris), Seta (Tifon), Ast (Izida) i Nebhetep (Neftida), a svi se oni mogu u grčkoj mitologiji po Plutarhu poistovjetiti sa Zeusom, Posejdonom, Hefestom, Herom i Demetrom.

Tako se prvog dana rodi Oziris, drugog Aroueris, trećeg dana rodi se Set koji je na silu izašao iz rane na majčinoj slabini, koju je sam načinio, kako ne bi bio rođen posljednji, te četvrtog dana rodi se Izida, a petog Neftida (koju Athumanunh mnogo puta u svojim pričanjima poistovjeti s grčkom Teleutom, ponekad Afroditom ili pak Nikom.

Eh, sada, božanski očevi djece ove božanske nisu isti, pa tako je Horusu otac Ra, Ozirisu, Setu i Neftidi otac je Geb, a Izidi pak je otac Tot. No, nadalje nešto tu hijeroglifi pričaju i o ljubavi Ozirisa i Izide još u utrobi majke, pa iz njihovog odnosa nastaje Horus mlađi (grč. Apolon), pa i o tomu da će kasnije egipatski faraoni treći od pridodanih dana smatrati zlokobnim (jer to je Setov rođendan) i na taj dan nikakve poslove oni ne obnašaju, niti jedu, niti piju do zalaska Sunca.

Bog Tot pak je kasnije, tijekom cijele mitologije drevnog Egipta nevjerojatno i vrlo naklonjen Izidi (kćerki svojoj). (Athumanunh je već nešto o tomu pisao (sjetite se tko je prvi izašao iz 'barke od milijun godina', tko je zapovjedio veslačima da barka miruje sve dok se ne pronađe protuotrov za mladog Horusa…).

O osobinama boga Tota i o svemu tom ostalom bit će kasnije još više napisano, ali neki drugi put, jer i ovo je previše zakomplicirano, pa je potrebito to prvo dobro shvatiti da bi se kasnije mogla razumjeti drevna egipatska mitologija o kojoj Athumanunh piše, piše i piše … ali Noć ima čudnu moć i Athumanunha svojim srebrenim strunama tiho uspavljuje i odvlači na neko drugo koračanje u neku drugu mitologiju, pa zato nastavim drugi put.

nedjelja, 17.01.2010.

Mitologija drevnog Egipta

Velika devetka božanskog pauta – djeca Nutina

Na svom koračanju kroz mitologiju drevnog Egipta Athumanunh sada u tom 'Desetom noćnom satu' već zorno razaznaje zmijsko božanstvo koje su drevni Egipćani nazivali Sekhereret. Sekhereret je zmijsko božanstvo koje je porodilo tih 'Dvanaest opasnih noćnih sati' što toliko silno prijete Rau u to doba noći kada je on Auf – Ra (mrtvo tijelo boga Ra) ranjiv i nemoćan, a ispred desetih vratiju noćni stražar naziva Sekhenur ispričat će svoju priču:

Dvije božanske sestre, kćeri Nutine, dva pera moćne krune 'Shuti' zajednički ponekad uobliče sinkretičku božicu Merti. Dakako, radi se o božicama Izidi i Neftidi, božanskim sestrama koje su direktne suprotnosti jedna drugoj, ali toliko tijesno povezane jedna s drugom, te se i u tom sinkretizmu drevnih Egipćana vidi njihova želja za objašnjenjem naporednosti života i smrti.

Drevno ime božice Izide zapravo je Ast ili Auset, a to je drevna egipatska riječ koja označava vladarsko prijestolje. Izida je prikazivana u obličjima mlade i lijepe žene, najčešće kraljice, koja na glavi nosi svoju karakterističnu regaliju, (faraonsko prijestolje u obliku stepenica), a koja zapravo simbolizira povezanost Neba i Zemlje.


božica Izida tijekom noćne bitke s Apopom

Izida je jedna od drevnih egipatskih božica koja se najviše spominje u zapisima i pojavljuje u prikazima, a i jedna je od božica koja se nalazi u Velikom pautu Heliopola. Izida najviše od svih božica preuzima značajne osobine mnogih drugih egipatskih božica i vrlo je moćna na polju magije.

Majka je ona Horusa mlađeg, kasnijeg zemaljskog božanstva (faraona), pravedna je, milostiva i dobrodušna, te je do kraja odana i vjerna svojem suprugu Ozirisu, pa čak i nakon njegove smrti. Jedina je od svih drugih egipatskih božanstava koja zna tajno ime Raovo, a i jedino na njezinu zamolbu stala je 'barka od milijun godina'.

Drevni Egipćani rođenje, rast, razvoj i aktivnost simbolizirali su Izidinim likom i ona je za njih zapravo budućnost (ono što tek treba biti – rođenje).

Neftida (Nebt-het), sestra je Ozirisa, Izide i Seta koji joj je bio i suprug. Njezino ime označava gospodaricu kuće i to se vjerojatno odnosi na neki dio Neba, ili možda status u nekom drevnom dvoru, ili božanskoj obitelji pradavnog Egipta.


božica Neftida gospodarica nebeske (božanske) kuće

Iako je bila Setova žena, potajno je voljela Ozirisa, ali je i potpuno odana svojoj sestri Izidi kojoj je nesebično pomagala kod traženja Ozirisovog tijela, makar je tijekom te pomoći pretrpjela Setov bijes.

Neftida je personifikacija tame i svega što prati tamu, njezini božanski atributi imaju više pasivni, nego aktivni karakter. Neftida je u svim pogledima potpuna suprotnost svoje sestre Izide. Njezinim likom na svojim drevnim prikazima drevni su Egipćani predstavljali smrt, propadanje i nepokretnost (pasivnost).

Izida i Neftida uvijek su na tim drevnim prikazima prikazivane zajedno, te kao takve simboliziraju 'ono što je' i 'ono što će biti' – rođenje i smrt. Kada su te dvije božice prikazane u tom sinkretičkom obličju one su zapravo božica Merti. Neftidine osobine prilično su nedefinirane, ali sigurno je bila simbol smrti iz koje će se izdići novi život.


zločesti bog Set

Set je brat Ozirisov, Izidin, te suprug i brat Neftide prelijepe. U početku Set je samostalno božanstvo Gornjeg Egipta i tijesno je vezan za kult vladara (faraona) Gornjeg Egipta. Kada se Egipat ujedinjuje, dakle prvim nastankom države, bog Set uklopljen je i u Heliopoljsku kozmogoniju gdje njegova uloga nije negativna, ali će s vremenom postati simbol zla, opasan za ljude, pa i same bogove.

Zapravo Set je bog drevnih Egipćana koji utjelovljuje sušu, pustinju, tamu i one unutarnje snage Prirode koje su u suprotnosti s onim vidljivim. Tako bog Set upravlja kaotičnim silama i postaje onaj koji vodi neprijatelje Raove.

Drevni Egipćani prikazali su ga u antropozoomorfnom obličju snažnog tijela muškarca s glavom životinje koju je nemoguće definirati (možda žirafa, mravojed, magarac, ali rep te životinje ne odgovara ni jednoj od narečenih). No, Set nije oduvijek bio zločest, bio je on veličanstveni ratnik s pramca Raove barke i upravo on bi do jutra pobjeđivao Apopa. Najvjerojatnije poradi svoje bahatosti, ljubomore, a kasnije i bratoubojstva (Oziris) i sukob s nećakom (Horusom), stvorit će poprilično nejasnu i gotovo nerazumljivu sliku svega što se dešavalo sa Setom

subota, 16.01.2010.

Mitologija drevnog Egipta

'Deveta vrata' misterioznog 'devetog noćnog sata' čuva strašni stražar nazvan Arisutchesef, a ponekad bi ga drevni Egipćani nazivali i Dendeni, pa evo onda što je on Athumanunhu ispričao na njegovom koračanju kroz 'Dvanaest noćnih sati' mitologije drevnih Egipćana:

Usko područje plodne zemlje, koje je bio omeđeno opasnim pješčanim pustinjama i visokim kamenim liticama gdje prebivaju zli duhovi, drevni Egipćani nazvali su 'kemet' (crno, crna zemlja). Taj stalni kontrast, između života i smrti, između plodnog tla i neplodne pustinje, koji su drevni Egipćani vidjeli svakodnevno najvjerojatnije ih je i inspirirao u njihovim vjerovanjima i temeljnim religijskim postavkama.

Tako su, zagrobni život, stalni ciklus umiranja i rađanja, izlazaka i zalazaka Sunca i Zvijezda, izlijevanje i vračanje u korito rijeke Nil, kao i opstanak života kojem stalno prijeti opasna pustinja, jednostavno su morali pronaći svoje mjesto u temeljima vjerovanja i religije drevnih Egipćana.


dvije mitološke životodavne sile drevnih Egipćana – Izida i Osiris (Nil i Sunce) koje svojim uzajamnim djelovanjem stvaraju novi život

Naime, dnevna temperatura u drevnom Egiptu znala je doseći i do 50 stupnjeva, u okolnim neplodnim i opasnim pustinjama ništa nije uspijevalo, a u tankoj dolini Nila prostirala se plodna zemlja na kojoj je bujao život. Tu gotovo nikada ne pada kiša i drevni Egipćani jednostavno su morali shvatiti da u potpunosti zavise od darežljivosti velike rijeke koju su im poslali sami bogovi.

Drevni Egipćani svakodnevno su mogli vidjeti i svjedočiti strahotama pustinje, pa su ubrzo shvatili da bi se to i njima moglo dogoditi, ako bogovi jednoga dana prestanu biti milostivi. Dok je životodavni Nil bio s njima svakodnevno i noćima, druga prirodna sila – toplina Sunca noćima bi nestala. Prestrašeni drevni Egipćani u satima tame shvatili su da bogove moraju udobrovoljiti i umilostiviti, jer u protivnom nastat će kaos u kojem će sve živo pronaći smrt.


moćna zaštitnička božica Ast (Izida) raširila je krila svoja zaštitnička nad Asarom (Osirisom) pravednim

Egipatska mitologija, brojne prirodne pojave koje se uobličuju u brojna božanstva, a sve to zapravo odražava egipatski geografski i prostorni kontekst, zapravo nam priča o posvemašnim ovisnostima života zemlje i ljudi o dvije životodavne sile – rijeka Nil i toplina Sunca.

Mitovi koji nastaju u toj jedinstvenoj sredini opet nam dokazuju da je zapravo sve podređeno dvoma suprotnostima, a koje su drevne Egipćane stalno opsjedale i podsjećale na naporednost života i smrti. Rijetke kiše u Egiptu još više povećavaju ovisnost o godišnjim poplavama Nila. Uska traka plodne zelene zemlje na obalama Nila uspijevala je održavati na životu ljude, ljetinu i životinje, a izvan toga je negostoljubiva i nemilosrdna pustinja.


Osiris, prikaz drevnih Egipćana

Naporednost plodne zemlje i pustinje duboko se dojmila drevnih Egipćana, pa im je ona istodobno bila i obrazac prema kojemu je svake godine zemlja umirala i ponovno se rađala. Tako su opet drevni Egipćani sve to jednostavno u svojoj mitologiji objasnili ovako: plodna zemlja je zapravo božica Izida koja očekuje oplođujuću poplavu rijeke Nil, a Nil je Oziris. Sila suše koja neprekidno prijeti plodnoj zemlji (Izidi) nije nitko drugi nego Set koji je, ubivši Ozirisa, pokazao drevnim Egipćanima da je svemoguć i sveprisutan, pa su ga oni tako i prikazivali kao zlo koje je došlo iz pustinje.

Izida i Oziris beskrajno su ljubili jedno drugoga, baš poput njihovih roditelja Nut i Geba. Neftida pak je mrzila Seta, te je i ona ljubila potajno Ozirisa. Set, veličanstven ratnik s pramaca 'barke od milijun godina', svake bi noći odlučno i hrabro napao neprijatelja Raovog, moćnog Apopa (Apofisa) i do jutra bi ga pobijedio. Svi su slavili moćnog noćnog ratnika Seta, ali ga Neftida nije voljela već je i dalje potajno ljubila Ozirisa.


dvije božice, dvije božanske sestre, dva božanska pera mitske krune Shuti, svojom božanskom zaštitom naklonjene su Osirisu pravednom (božica Nebhet /Neftida/ raširila je svoja krila zaštitnička, a božica Ast /Izida/ nudi božansku magičnu zaštitu Asaru Osirisu (Egiptu)

Set je postajao sve ljubomorniji na brata svoga Ozirisa, pa kad otac njihov, moćni Geb, vlast svoju preda Ozirisu sinu svom najstarijem, Set je bio shrvan i povrijeđen do bola. Dok je pravedni Oziris, a nakon što je postao kralj Egipta, vladao mudro s Izidom, ženom svojom, te se svojski trudio da ljude pouči zakonima, uzgoju biljaka i životinja, te štovanja bogova, Set brat njegov u potaji pripremao je ubojstvo Ozirisovo.

Set u potaji izmjeri tijelo Ozirisovo i dade načiniti prekrasni pogrebni sarkofag. Priredi Set tako gozbu bogatu i pozove na nju sve bogove i božice. Pohvali se Set predivnim sarkofagom i obeća da će ga pokloniti onome kojemu će najbolje pristajati. Redom su bogovi lijegali u sarkofag, ali nikome on nije odgovarao. Na kraju red je došao na Ozirisa pravednog. On legne u sarkofag i sarkofag mu točno bi po mjeri.

No, tada iznenada banu ratnici strašni Setovi, brzo zabiju čavlima sarkofag i bace ga u Nil. Kad je Izdida saznala što se dogodilo njezinom voljenom suprugu, ona odreže prelijepe duge kose svoje i odjene ruho žalobno, pa krene tražiti sarkofag Nilom. Nitko Izidi nije znao reći gdje je sarkofag s mrtvim tijelom Ozirisovim, sve dok ona nije naišla na skupinu djece koja su se igrala pored rijeke. Djeca Izidu upute na mjesto na kojem je bio sarkofag. Izida prenese sarkofag s mrtvim Ozirisovim tijelom, a pomogne joj sestra njezina Neftida.

Neftida pozove sina svojega Anpua (Anubisa) i zatraži od njega da balzamira tijelo Ozirisovo. Prije nego je Anubis započeo obred balzamiranja, Izida gospodarica magije pretvori se u kopca ptičara i udahne na trenutak život Ozirisu, upravo toliko koliko je bilo potrebito da s njim začne dijete, sina osvetnika njihovog, malenog Horusa.

Oziris, bog gospodar podzemnog svijeta bio je visok, lijep i stasit muškarac, tamnoput i crnokos. Dakle, Oziris je prikazivan u antropomorfnom obličju čije je tijelo umotano u bijele lanene trake (mumija). Njegovo ime drevni Egipćani izveli su iz korijena riječi 'W S R' (Asar) što bi u prijevodu značilo 'moćnik'. Oziris je ime iz kasnijeg doba i grčkog je podrijetla (kao i Isis, Nephtys, Anubis, Apofis …).

Oziris (Asar) je utemeljitelj svih drevnih egipatskih zakona, a i učitelj je prvih ljudi u načinu obrade zemlje, kako bi oni priskrbili sebi hranu toliko potrebito za preživljavanje i sam život. Naučio je Oziris drevne Egipćane i štovanju bogova, te svim drugim oblicima koji karakteriziraju civilizirani način života. Njegove sljedbenike u zagrobnom je životu očekivalo plodno imanje i brojna stada stoke, obilje hrane i pila, vječita ljubav i slatke čari seksualnog života.


Athumanunh – taj stari heroj bez imena i veličanstvena božica Izida – ta predivna moćna zaštitnička božica naklonjeni su jedno drugome tijekom koračanja kroz mitologije

Oziris je istodobno bio i bog stvaranja i plodne zemlje. Najlakše je u slikovnim zapisima prepoznati Ozirisa po zelenoj boji kože koja označava njegovu plodnost i stvaranja života i toliko potrebite hrane za održavanje istog. No, ako je boja nestala treba obratiti pozornost na krunu koju nosi Oziris na glavi. To je tip bijele krune na kojoj se jasno vide dva pera istine božice Maat (ovdje opet treba biti oprezan i ne zamijeniti Ozirisovu krunu Atef s krunom Shuti!

Kruna Atef ima dva pera istine i pravde božice Maat, a kruna Shuti pak su dva pera božice Merti koja simbolizira sinkretičku božicu božanskih sestara Izide i Neftide). Tijekom suda pokojniku upravo Oziris nadzire tijek čitave svečanosti, iako u prosudbi pravednosti srca pokojnika glavnu riječ ima božanski pisar Tot. Dakle dva pera istine predstavljaju dvije pravde (dvostruka Maat) kozmičku (Nebesku) i pojedinačnu (Zemaljsku). Istodobno božica Maat predstavlja pravdu i istinu, pa se po njezinim osobinama istine i pravde sudska dvorana i naziva 'dvoranom dvije pravde' ili 'dvoranom dvostruke Maat'.

nedjelja, 10.01.2010.

Mitologija drevnog Egipta

Dok tako Athumanunh korača i susreće noćne stražare šutljive kao oblake, stražare što čuvaju vrata tajnovita tih misterioznih 'Dvanaest noćnih sati', prolazi Athumanunh kroz Amenti carstvo Svijeta zapadnog, svijeta u kom božica Amentet, kćer Noći, sestra Sna tka Sudbinu srebrenim nitima što pokloni joj bog Khonsu, te napokon dolazi i do 'Osmih vratiju' koja čuva stražar imena Khutchetef, pa evo i njegove priče:

Onda kada je 'Nebo progutalo Mjesec'

Jednom prije napisa Vam već Athumanunh da su drevni Egipćani bili jednostavno impresionirani nebeskim pojavama, a to zorno dokazuje zastupljenost simbola nebeskih tijela i pojava u znakovima hijeroglifa. Athumanunh će Vas opetovano podsjetiti na simbole koji simboliziraju Sunce, Mjesec, Sunčevo svijetlo, horizont, nebo, izlazak, zoru, oluju … sve to upućuje da je drevnim Egipćanima bilo itekako važno izraziti prirodne pojave, ali i religiozne ideje povezati s istima.


božica Tefnut, božica družica Shuova, prva lavica među božicama, majka Geba i Nut

(primjerice hijeroglif Sunca s tri zrake označava svijetlo, ali i emanaciju božanstva koje stvara, kao i projekciju božanske moći i milosti na niža bića – po Athumanunhu)

Athumanunh će Vas podsjetiti i na božicu Nut, (egipatska personifikacija Neba – po Athumanunhu), čije se predivno tijelo proteže od horizonta do horizonta i po kojem putuju Zvijezde. Tako su drevni Egipćani vjerovali da Nut svakoga dana guta, a zatim opetovano rađa Sunce, Mjesec i Zvijezde, a ista je sudbina očekivala i duše umrlih.

Tako je Nut postajala sve više majka svih bića. Nadalje, Nutino tijelo pridržava njezin otac, bog Shu u čovječjem obličju, uzdignutih ruku sa znakom renpet (oznaka godine – po Athumanunhu – zapravo Shu i Heh bog vječnosti, ovdje su poistovjećeni i Athumanunhu je sasvim jasno da se zapravo radi o 'milijunu godina', dakle, o jednom cijelom ciklusu vječnosti drevnih Egipćana koliko će Shu razdvajati Nut od Geba supružnika njezinog).


božica Hator doji faraona (hrani Egipat)

Za drevne Egipćane u nebo se ulazi kroz vrata, a da bi se došlo do tih vratiju potrebit je pristanak praiskonskog ratnika pravednika boga Geba, supružnika Nutina. Tako zapravo dvostruka vrata nebeska nazvana 'kebehu' predstavljaju Gebove čeljusti.

No, postoje i dva strašna čuvara, a to su strašni demon Babii (gospodar Noći – po Athumanunhu koji simbolizira lunarno božanstvo, a o njemu Athumanunh zna vrlo malo, ali je sasvim siguran da je Babii iz Setove 'branše' i to nikako nije dobro za dušu, pa ona mora dalje)


božica Sekhmet

Nadalje, drugi opasan čuvar je Herefhaf (onaj čija je glava okrenuta unatrag – po Athumanunhu – za razliku od demona Babiia on je samo splavar koji prevozi preko voda Nebeskih – egipatska inačica grčkog Karona) Najvjerojatnije Herefhaf predstavlja 'padajući Mjesec' (treća mjesečeva četvrt), pa je ovo vrlo povoljno za uzlazak na Nebo do ustiju Nutinih.

Nadalje, pojava pomrčine Sunca, drevne je Egipćane inspirirala, pa su je oni prikazali kroz mitološku bitku Raa s divovskom kornjačom koja ga je pokušala progutati. Pomrčine Sunca i Mjeseca drevni su Egipćani brižljivo bilježili, a da li su ih se i pribojavali Athumanunh nije pronašao nikakve izvore, ali je pomrčina Mjeseca zabilježena 14. svibnja 1338. p. K. najavila sukobe i pad Eknatonove vjerske reforme i propast grada Akhetatona i to je ostalo zabilježeno kao doba kada je Nebo progutalo Mjesec.

Nadalje, drevni Egipćani u svojim bilješkama ponekad i straše Athumanunha, pa je tako ostalo zapisano i o 'niut pet' (nebeski grad) i o 'henememet' (nebeski ljudi). No, sve je premalo i vrlo misteriozno i nikada se više o tomu pisalo nije, no, Athumanunh vjeruje da je sve u svezi s time zapisano, jer su drevni Egipćani vjerovali da su Zvijezde staništa bogova.


jedna od sedam Hatora

Na kraju, sedam 'hatora' (njih nikako ne pomiješati i zamijeniti sa sedam obličja božice Hator – po Athumanunhu) koji se pojavljuju prilikom rođenja djeteta i proriču mu Sudbinu, također su misteriozna božanstva o kojima Athumanunh zna vrlo malo, ali ako Athumanunh njih poveže sa sedam planeta koje drevni Egipćani vide i raspoznaju na Nebu onda se dakako radi o tome da su drevni Egipćani ipak imali razvijenu vlastitu astronomiju i njezine mitske konotacije koje pak su nama još uvijek u velikom dijelu, čak i danas, potpuno nepoznate.

subota, 09.01.2010.

Mitologija drevnog Egipta

Sedmi je noćni sat i Athumanunh, u to gluho doba noći, u svojim koračanjima kroz drevnu mitologiju još drevnijeg Egipta, stiže pred 'Sedma vrata' koja čuva noćni stražar imena Saktif. Evo što pak je on ispričao Athumanunhu:

'… neka budu potučene 'zmije' koje se nalaze na tebi, čaraju i poznaju izričaje svoje snagom vradžbina svojih koje su u njima …'

Doba kada je krokodil napao – zlo i grijeh

Drevni Egipćani bili su uvjereni da su nakon stvaranja Svijeta ljudi živjeli u savršenoj harmoniji s bogovima. Bilo je to 'rajsko vrijeme', 'zlatno doba', ili kako su to drevni Egipćani zapisali bilo je to doba 'kada su ljudski trbusi bili ispunjeni obiljem, doba kada krokodil još nije napadao, doba kada zmije još nisu prijetile ugrizom'.


Ra je stvorio ljude tako da u njima nije bilo zloće, a ni zla, no, onda su se ljudi ipak odjednom pobunili protiv Ra. Sklad i ravnoteža bili su dovedeni u pitanje i Ra je odlučio kazniti ljude, odnosno čovječanstvo koje je zapalo u grijeh. Athumanunh nikada nije pronašao hijeroglifski zapis koji bi opisivao zašto je čovječanstvo zastranilo i ugrozilo svojim grijehovima sklad i ravnotežu nebesku i božansku.


bog Ra, solarno vrhovno božanstvo, ima sunčani disk oko kojeg se omotala kraljevska kobra

Međutim, ako Athumanunh malo bolje razmisli čak na dva mjesta drevni su Egipćani to zorno prikazali i opisali. Dobro Athumanunh, pa gdje je to opis ljudskog grijeha kod drevnih Egipćana? Athumanunh će zapisati: - baš kao što su 'pali anđeli' (nefilimi – nazvat će ih Athumanunh) zlonamjerno ljude podučili nedopuštenim vještinama (izrada oružja, te uporaba istog što je izazvalo ratove među ljudima – po Athumanunhu), te se upustili u spolne odnose, s ljudskim ženama, iz kojih su se kasnije rodila bogohulna bića. (ovaj dio svi krivo shvate! Ovo je Athumanunhovo promišljanje – nefilimi (pali anđeli) nemaju nikakvu vezu s drevnim Egipćanima, ali nešto se slično moglo dogoditi i kod drevnih Egipćana – zašto ne?)


bog Horus, bog Neba, sin Izidin, ima krunu, a nema sunčani disk

Najvjerojatnije se moralo nešto slično dogoditi i kod drevnih Egipćana, jer moćni je Ra žestoko upozorio praiskonskog božanskog pravednika i ratnika, moćnog Geba, - '… neka budu potučene 'zmije' koje se nalaze na tebi, čaraju i poznaju izričaje svoje snagom vradžbina svojih koje su u njima …'


bog Horus – ur (Krilati Horus, bog rata) – nema krunu na glavi, a nema ni sunčani disk

Athumanunh vjeruje da to nisu zmije (gmazovi) rasprostranjene drevnim Egiptom, već su to bogohulna bića, točnije sedamdeset i dvojica ljudskih pomagača koji su pomogli Setu da ubije Ozirisa pravednog. Dakle, podrijetlo zla doista je božansko (Set je u zavjeru uvukao ljude u namjeri da se dočepa prijestolja koje je njegov otac Geb ostavio bratu njegovom Ozirisu pravednom – po Athumanunhu), ali zlo se ne može ostvariti bez ljudskog djelovanja.

Eto ga! Ljudska je zloća ta koja dovodi do zla. Na kraju, božanstva se međusobno bore, mrze i nadmudruju na vrlo niske i krajnje pakosne načine, ali božica Maat je tu svemoguća i vrlo djelotvorna. No, kada se u božanske pakosti uključe ljudi onda je to vrlo opasno, jer ljudska pohlepa i lakomost nadilaze čak i božanske pakosti. Zato će čovjek prema zapisima drevnih Egipćana za svoja dijela (nedjela) odgovarati pred Ozirisom pravednim na posljednjem sudu u zemlji mrtvih gdje ga čeka nepristrana Maat, mudri Toth, neumoljiv Anubis i strašni Ammit.


božica Maat, božica reda i zakona, nemoćna je kada se uz božanske pakosti uključi i ljudska zloća, ali na kraju svi ipak stižu pred božicu Maat, a tada je ona neumoljiva

petak, 08.01.2010.

Mitologija drevnog Egipta

Noć, ta drevna i misteriozna, ali istodobno uzbudljiva i čarobna noć drevnog Egipta primiče se svom šestom satu, a u svom koračanju i Athumanunh stiže pred 'Šesta vrata šestog noćnog sata' koja čuva opasni stražar nazvan Semati. Evo onda i njegove priče:

Egipatska mitologija – usporedbe i predodžbe

Prvi problem, po Athumanunhu, u razumijevanju i shvaćanju drevne egipatske mitologije pojavljuje se već na samom početku gdje se ona direktno svrstava i uspoređuje s ostalim drevnim orijentalnim mitologijama.

Nadalje, pojavom egiptologije sredinom 19. stoljeća pojavljuje se i drugi problem, a to su pogrešne pretpostavke. Dakako, Athumanunh ne želi kazati da određenih sličnosti s drugim drevnim mitologijama ne postoje. Naprotiv, sličnost s drevnom grčkom mitologijom doista postoji, no, totalna je greška ako se to nekim automatizmom potpuno izjednači.

Mit i priče o Ozirisu i Izidi vrlo lako mogu se dovesti u vezu s drevnim grčkim pričama o Demetri i Kori, a isto tako i s nekim pričama iz drevne Mezopotamije kao što je priča o Tamuzu i Ištar. Međutim, problem je nastao kada je egiptologija bila još vrlo mlada znanost, tek u 'pelenama', a baš tada nastaju prvi prijevodi drevne egipatske mitologije.


Asar (Osiris), sin Gebov, mitski pravednik, otac Horusov, s njim počinje 'Doba ljudi drevnog Egipta'

Najveći pak problem u razumijevanju drevne egipatske mitologije leži u tome što su neki od europskih klasičara jednostavno robujući nekim svojim fikcijama tvrdili da korijene moderne civilizacije i uljudbe Zapada treba tražiti u drevnoj antičkoj Grčkoj, pa su tako nepravedno gurnuli na stranu ostale drevne civilizacije, a osobito one s Bliskog Istoka i drevne Afrike.


as ar – Asar, Osirisov hijeroglifski zapis

Najveća nepravda pak je učinjena upravo drevnoj egipatskoj civilizaciji kojoj se uporno nastoji zakačiti (poneki to čine još i danas – po Athumanunhu) etiketa egzotike i primitivizma. Neprekidno se traže neki dokazi koji bi pokazali drevnu egipatsku mitologiju, a i cjelokupnu egipatsku civilizaciju, kao fanatično društveno uređenje u kojem prevladavaju i postoje primitivni rituali s ljudskim žrtvama kao i postojanje kultne zaluđenosti s faraonima, a drevne Egipćane pak prikazati kao ljude koji su opsjednuti smrću, mumijama i grobnicama.

Athumanunh to jednostavno odbacuje i kaže da to nema nikakve veze s drevnim Egipćanima koji su bili jedan veseo i zanimljiv narod. Dakako, Athumanunh će napisati da kod drevnih Egipćana, a poglavito nekome tko po prvi put nešto pročita o njihovoj mitologiji, sve doista i izgleda naopako postavljeno i zbunjujuće ispričano.

Tako je kod drevnih Egipćana Nebo (Nut, Athumanunhova veličanstvena božica majka bogova) ženskog, a Zemlja (Geb, Athumanunhu praiskonski mitski pravednik i ratnik otac bogova) muškog spola i principa. (Athumanunh će Vas podsjetiti da drevni Grci to rade upravo obrnuto, tamo je Zemlja božica majka Gea)

Nadalje, krivo je shvaćen drevni egipatski pojam boga (drevna egipatska riječ 'neter', još starija 'netjer' nikako nije nikada odgovarala u potpunosti grčkim ili rimskim jezičnim pojmovima istoga, a poglavito kršćanskoj ideji boga - po Athumanunhu) Drevni Egipćani pod pojmom 'netera' jednako podrazumijevaju boga Stvoritelja, ali istodobno i sasvim malenog kućnog demona zaštitnika, a to dovodi do pretpostavke da su drevni Egipćani pod pojmom 'netera' podrazumijevali sva duhovna, ali i metafizička bića.

Drevni Egipćani nemaju u svom jeziku riječi ili izraze koji bi označavali 'hram', 'religiju', ili pak 'vjerovanje'. Za drevne Egipćane 'biti vjernik', ili 'vjerovati' ništa posebno ne znači i potpuno je nepoznat pojam. Drevni Egipćani štuju boga (dua) i kod tog štovanja oni ga 'poznaju' (reh). Da to nije tako drevni Egipćani uopće ne bi mogli štovati i općiti s bogom, jer to je upravo i ključ komunikacije drevnih Egipćana sa svetim.

Hram je za drevne Egipćane jednostavno 'božja kuća' (per neter), ali istodobno svaki 'per neter' ima i svoj vlastiti naziv. Najveća zamršenost tijekom pokušaja razumijevanja drevne egipatske mitologije pojavljuje se upravo onda kada se pokuša strogo definirati i primijeniti pojmove poput 'monoteizam' i 'politeizam'.

Athumanunh skreće pozornost da je to potpuno nemoguće primijeniti na ionako zamršenu drevnu egipatsku mitologiju i religiju, jer po Athumanunhu drevni Egipćani zapravo su obožavali Zvijezde. Temeljem svega prije narečenog Athumanunh će u svojim promišljanjima jasno i jednostavno drevnu egipatsku mitologiju podijeliti na kozmogenezu (ono prvo doba, 'doba bogova') i na antopogenezu (ono predivno 'doba ljudi').

Upravo ovo doba, 'doba ljudi', Athumanunhu najdraže, nastaje trenutkom kada Athumanunhova najdraža božica Izida začne s mrtvim (uskrslim) mužem Ozirisom, a što pak rezultira rođenjem Horusa mlađeg – božanstva koje je zapravo utjelovljenje i prototip drevnih egipatskih vladara (faraona).

Drevnim Egipćanima bogovi su oblici štovanja svijesti o nadnaravnom, te su ljudima drevnog Egipta oni izraz i simboli za nespoznatljivo, a opetovanje kultnih radnji jedina je moguća komunikacija sa Svijetom bogova. Dakle, ritual je drevnim Egipćanima zapravo usklađivanje s božanskim zbivanjima. Ono što je zapravo duhovno drevnim Egipćanima jest Sunce kao direktan simbol života, a u uzajamnom djelovanju sa svijetlošću Sunce predstavlja dobro.

Iako drevni Egipćani nemaju izraz za stanje svijesti, ipak ona postoji u težnji za putovanjem u Sunčevoj barki kako bi se sačuvalo svijetlo koje u mraku drugoga Svijeta (duatu) predstavlja garanciju postojanja. Velebni hramovi i piramide koje su drevni Egipćani izgradili po Athumanunhu ne predstavljaju nikakav plod mukotrpnog i prisilnog rada. Hramovi i piramide drevnih Egipćana zapravo su oblici veličanja božanskog i to nikako nisu postignuća aktualnih faraona već postignuće i uspjeh cjelokupnog društva drevnog Egipta.


Iz onog doba kada su napali 'Senek en Mu' (neprijatelji Raovi) nastala je i zabuna o dva Horusa


Krilati Horus, mitski vojskovođa božanske vojske koja nanosi poraz neprijateljima Raovim, brat je Osirisov


… a Horus sin Izidin rođen je kasnije i utjelovljenje je faraona

Isto tako mitologija drevnih Egipćana ljudske tjelesne organe povezuje s božanskom stvarnošću. Tako su oči, usta, nosnice i ruke vrlo česti alati kojima se bogovi služe tijekom stvaranja Svijeta i bića kojima će ga napućiti. U mitološkim zbivanjima drevnih Egipćana čovjek je uključen uz bogove. Bića su smrtna i prolazna, ali njihova imena zauvijek zadržava snagu i prenosi se u druge svjetove.

Za drevne Egipćane čak će i vječni Svemir propasti, ali će opetovano biti obnovljen. Sve te ideje drevne Egipćane zapravo prikazuju kao ljude otvorenog duha koji su sebi najvjerojatnije (barem tako promišlja Athumanunh) postavljali mnogobrojna pitanja koja su zahtijevala brojne odgovore koje su pak oni pokušali samo na sebi svojstven način i dati.


Horus i družica mu Tesentefert izrodit će četiri sina božanska, četiri potpornja svijeta (četiri strane svijeta)

četvrtak, 07.01.2010.

Mitologija drevnog Egipta

Eh, da! Eto Athumanunha i kod 'Petih vratiju' u taj opasni 'Peti noćni sat'. Korača tako Athumanunh sve opreznije i stiže pred stražara koji čuva 'Peta vrata', a naziva se Henti-Reqiu, pa evo i njegove priče:

Kategorizirati egipatska božanstva – totalna pogreška

Pokušati podijeliti egipatske bogove i božice u neke logične kategorije, koje bi pak onda zadovoljile nekakve tipološke kriterije, jednostavno po Athumanunhu je nemoguće! Naime, podjela se može provesti na način da se božanstva podijele na antropomorfna (ljudska obličja), zoomorfna (životinjska obličja) i antropozoomorfna (kombinacija ljudskog i životinjskog obličja).

Opet, ako se pokuša načiniti neka korelacija obličja bogova i vremena njihova nastanka, neoprezno se opetovano može pogriješiti. Dakle, Athumanunh će zapisati slijedeće: - drevni Egipćani vjerovali su da su bogovi i božice vrlo inteligentna bića koja oblikuju sva živa bića. Tu božansku inteligenciju tumačili su kao savršenstvo stvorenih obličja, a posebice obličja živih bića.

No, pored božanske inteligencije, drevni Egipćani vjeruju da inteligenciju posjeduju i čovjek i životinje, pa se najvjerojatnije onda odatle pojavljuju božanstva drevnih Egipćana u već prije narečena tri obličja. Ipak, točan razlog i način na koji su drevni Egipćani birali obličja za svoja božanstva nažalost nikada nećemo doznati jer te mitološke ideje najvjerojatnije sežu u daleko i davno prije zaboravljeno doba povijesti ljudskoga uma (možda u davna vremena kada se otkrila vatra – po Athumanunhu).

Ostaje nam tako tumačenja koja nam dolaze iz razdoblja helenizma i rimskoga doba, a ta doba ljudske civilizacije već su bila daleko, vrlo daleko, od praiskonske konstrukcije drevnog Egipta. Ostaje nam tako misterija drevnih Egipćana, koji su uz svoja vrhovna božanstva (Raa, Ptaha, Atuma i Amuna, a osobito Ozirisa), o božanstvima koje su slavili u gradovima uzduž obale Nila.


božica Mafdet, božica u obličju risa, sestra božice Selket, božice u obličju škorpiona

Vjerojatno je nekada davno to sve lijepo bilo uklopljeno i povezano u praiskonskim kultovima koji će nama zauvijek ostati nepoznati, na žalost. Ostaje tako Athumanunhu da korača i dalje ovim opasnim noćnim satima, promišlja i divi se predivnim tajnama drevnih Egipćana što ostaju dobro skrivene.

Tako sada na svom koračanju kroz drevne misterije još drevnijih Egipćana Athumanunh pronalazi, u tom opasnom petom noćnom satu, primjerice, lijepu božicu Bastet. Božica Bastet prikazana u kombiniranom antropozoomorfnom obličju kao žena s mačjom glavom u ruci ponekad drži sistrum – glazbeni instrument drevnih Egipćana koji se svirao tijekom rituala sjetve u zazivanju plodnosti, ponekad je Bastet okružene s četiri mala mačića, pa to još više pojačava dojam simbolike majčinstva i plodnosti.


božica Bastet, božica u obličju mačke, sestra božice Sekhmet, božice u obličju lavice

No, Athumanunh zna i da je upravo Bastet u opasnim noćnim satima po Ra, opasna ratnica i božica rata, njezino još opasnije obličje je božica Mafdet (ris), sestra Selket opet opasne božice škorpionke koje sve tri zajedno priskaču u pomoć Rau kada ga podlo napadne Apep u tim doista opasnim noćnim satima kada je Ra, gotovo nemoćan i ranjiv.

Još je strašnija i opasnija božica Sekhmet (lavica), žena Ptahova, sestra Bastet, koja snagom solarnog plamena štiti cijeli Egipat od stranih vojski. Tu je i božica Neit koja u rukama drži luk i strijele i zaštitnica je strijelaca drevne egipatske vojske.


božica Bastet u potpunom antropomorfnom obličju

Vrlo je zanimljivo Athumanunhu kako su to drevni Egipćani, inače pretežito patrijahalno društvo, ženama-ratnicama pripisali i povezali ih s ratom i borbom. Čak su ponekad i Izidu veličanstvenu, oličenje majčinstva, prikazali željnu osvete i borbe.

Promišlja tako Athumanunh, u ovim opasnim noćnim satima, da su drevni Egipćani bijes i osvetu na neki samo njima razumljiv način povezivali sa ustrojstvom ženske psihe!? (Zna Athumanunh kako je izuzetno opasno i loše naljutiti pripadnice ljepšeg i nježnijeg spola, pa je to valjda bilo tako već i kod drevnih Egipćana. Kako pak je opasno naljutiti Božicu to čak ni stražar na Petim vratima, strašni Henti-Reqiu, ne bi želio osjetiti.)

Nadalje, tu su još i božica Tauret koja se pojavljuje kao gorljiva zaštitnica porođaja i novorođenčadi, pa onda opasna božica Meritseger (ona koja voli tišinu - po Athumanunhu) zaštitnica Doline kraljeva, čuvarica kraljevskih grobnica u obličju crne kobre.
Tako bi Athumanunh, u ovim opasnim noćnim satima, mogao nabrajati sve do brojke stotinu i dvadeset, jer upravo toliko obličja božanstava drevnih Egipćana raspoznaje, a da pri tomu nikako ne bi mogao sa sigurnošću ustvrditi koji od tipova i obličja božanstava drevnih Egipćana je stariji ili je prije nastao.

No, drevni Egipćani s tim se nikada nisu ni zamarali, pa su sva ta obličja lijepo i skladno uklapali u svoje mitološke priče i Athumanunhu ne ostaje ništa drugo nego da im se samo divi na bezgraničnoj domišljatosti i skladu u koji su toliko vjerovali, te ponekad nešto od toga i napiše vama koji ovo čitate i čini Vam se zanimljivim i interesantnim.

srijeda, 06.01.2010.

Mitologija drevnog Egipta

Na svom koračanju kroz 'Dvanaest opasnih noćnih sati', Athumanunh je sve bliže onom najopasnijem gluhom dobu noći, pa tako stiže u 'Četvrtom noćnom satu' pred 'Četvrta vrata' koja čuva stražar imena Nekau, a evo onda i njegove priče:

Božica družica 'ona koja potiče Stvoritelja na Stvaranje'

'… uzdiže se ona na lijevoj strani glave oca svoga Ra i sjaji ona na desnoj strani hramova svojih u tišini svakoga sata i nikada ona neće ostaviti duše Vaše …'


božica družica drevnih Egipćana

Misterija 'Božje ruke' – 'Tajna Božje žene'

Drevni Egipćani vjerovali su da je njihov faraon živi bog na zemlji. On je taj kojeg na svojim drevnim prikazima prikazuju kako izvodi rituale posvećene bogovima, no, on (faraon) to ne čini svaki dan već je za to on zadužio (ovlastio) svoje svećenike.

Ipak, jednom na godinu faraon je morao potvrditi svoju legitimnost i narodu pokazati da doista vlada kao 'živi bog'. To je činio izvodeći jedinstven obred u kojemu nije smio sudjelovati čak ni njegov vrhovni svećenik.

Svake godine, u doba poplave, faraon je plovio Nilom, krenuvši iz kraljevske palače u Mennefer, 'Inwbhedj' (Memfis) ploveći cijelom deltom rijeke Nil. Amunov kip bio bi iznesen iz svetišta u Ipetisutu (Karnaku), umotan u platno i stavljen na kraljevsku barku. Drevni Egipćani bi se sakupljali uz obalu Nila i promatrali kako faraon prati skriven lik boga Amuna sve do ulaza u manji hram koji se nalazio tri kilometra uzvodno, u Ipetu (Luksoru).


božica Sekhmet, strašna razarajuća božica, oko Raovo, ona koja razara Senek en Mu (neprijatelje Raove), Athumanunhovo poimanje ove opasne, ali i predivne božice

Nitko osim faraona i njegove supruge nije poznavao točnu prirodu obreda koji se izvodio, ali svi su znali da se faraon na kraju ponovno pojavljuje u božjem obličju. U Luksoru bi se faraon, njegova supruga i Amunov kip sklanjali u malu i mračnu odaju koja se nalazila u stražnjem dijelu hrama.

Možemo samo nagađati da je ritual u hramu prikazivao kraljevo začeće i Božansko rođenje. No, je li tijekom toga tajnog obreda dolazilo i do seksualnog kontakta faraona i njegove supruge pratiteljice, ili je sve bilo tek simbolično, pouzdano se ne zna, no, sigurno je da je posljedica tog rituala bilo ponovno stvaranje kraljeva prava na vlast i oživljavanje njegove kraljevske moći koju je imao nad narodom.

Amun ga (faraona) je tu još jednom prihvatio i predstavio narodu kao svog legitimnog nasljednika i predstavnika na zemlji. Evo, to je obred koji postoji zapisan i opisan na drevnim papirusima, a zapravo to je prikaz davno prije mitološkog stvaranja Svijeta bogova i ljudi. Za razliku od ovog rituala, onaj koji se provodio svakodnevno, a provodili su ga svećenici u faraonovo ime, izgledao je vjerojatno drugačije i nikada ga drevni Egipćani nisu ni zapisali.

Tijekom tog tajnog obreda posebnu ulogu imala je vrhovna svećenica koju su nazivali 'Božjom ženom', te njezina skupine glazbenica. Kako bi se shvatili uloga 'Bože žene', treba navesti i njezin drugi naziv, a to je 'Božja ruka'. Ako se vratimo na mit o stvaranju gdje Stvoritelj stvara cijeli Svijet onanirajući rukom, postaje jasno gdje je uloga njegove žene.

U drevnom je Egiptu riječ ruka ženskog roda. Drevnim Egipćanima je zato bilo vrlo lako odvojiti je od Stvoritelja i prikazati je kao drugo božanstvo - kao božicu družicu. Njezina temeljna zadaća bila je poticati Boga na stalno obnavljanje čina Stvaranja kako bi jednom pobijeđeni kaos i uređeni Svijet nastavio postojati i kako ga kaos ne bi opet nadvladao.

Zvuk glazbe je u tim ritualima 'Božje ruke' imao ključnu ulogu. Drevni Egipćani su svoje kipove smatrali živima, pa su ti kipovi onda mogli i čuti glazbu. 'Božja ruka' odnosno 'božja žena' počela bi ritmički udarati rukama i plesati, a glazbenice bi tada na benetu (egipatskoj harfi) označenoj njezinim posebnim znakom, počele svirati svete pjesme o božici plodnosti Hator.

Uz miris tamjana i ples tih lijepih žena ti bi zvukovi trebali udobrovoljiti boga i potaknuti ga na ponovno sjećanje (uprizorenje) čina stvaranja Svijeta. Pouzdano se opet ne zna je li taj dio obreda i ta stimulacija kasnije opet poprimala seksualne kontakte, ali svi su nakon tog rituala i obreda bili uvjereni da je bog spreman na novo stvaranje života.

Nazivi drevnih Egipćana za 'božansku družicu'

Baš kao i nepregledno mnoštvo bogova u mitologiji drevnih Egipćana pojavljuje se i mnoštvo naziva za božansku družicu 'božju ruku' ili 'božju ženu', pa evo nekih od njih: božica svježine, božica papirusa, 'ona koja daje pristanak', gospodarica vrha (piramide), majstorica krune Atef, 'ona koja izaziva strahopoštovanje', majka Stvaranja, plemenita zmija, zaštitnica Horusa (faraona), kraljica bogova, majka zmija, 'ona plamenih očiju', Utjat, 'ona koja donosi istinu i pravdu', 'ona koja voli tišinu', božica svih kruna' velika čarobnica (Werethekau), velika zelena, gospodarica plamena, gospodarica čarolija, Ureus, zeleni vijenac …

Božice u kojima se utjelovljuje 'božanska družica'

Isto je tako poduži popis božica koje imaju aspekte i nose atribute 'božanske družice Stvaranja', pa evo nekih: Izida, Hator, Maat, Bastet, Mut, Nekhebet, Iusaset, Amunet, Menhit, Heket, Renenutet, Neit, Meretseger, Seshat …

Božanske zadaće 'božanske družice' su: briga za Nebo i Podzemni svijet, majčinstvo Suncu i Mjesecu, briga za vodu, pravdu, istinu, zaštitu, njegovanje, proricanje (Sudbinu), suverenitet i božanski red.

utorak, 05.01.2010.

Mitologija drevnog Egipta

Noć je sve tamnija, prema Athumanunhu sve nježnija, pa se na trenutak ta drevna egipatska noć Athumanunhu, tom starom heroju bez imena što traži tajne što tako dobro su skrivene, istodobno čini nježna poput leptira, ali i uzbudljiva poput oluje. No, bilo kako da bilo, Athumanunh stiže do 'Trećeg opasnog noćnog sata', odnosno pred 'Treća vrata' gdje ga dočekuje opasan noćni stražar koji čuva 'Treća vrata', a naziva se Sebqa. No, dobro, pa evo onda i njegove priče:

Egipatska božanstva – načini prikazivanja

Tajnovita i pomalo misteriozna estetika prikazivanja božanstava drevnih Egipćana, te sam izgled egipatskih božanstava jednostavno je impresionirala drevne Grke, gotovo na sličan način impresiju doživljava i moderan čovjek našega modernoga doba.

Kipovi, reljefi i slike redom i u pravilu prikazuju vitke i uspravljene likove, gotovo idealnih proporcija, na glavi im impozantne krune, u rukama različita i tajnovita znakovlja, a tajnovit pogled usmjeren je prema nečem što promatrač ne može ni zamisliti.

Lica tih kipova potpuno su mirna, smirena, bezvremenska, kao da su nadahnuta Vječnošću, a zrače odlučno, nečim božanskim i snažnim, ali to je neagresivna snaga. Svi ti božanski kipovi prikazani su u iskoraku i izgledaju kao da se istodobno kreću i stoje na mjestu.


božica Kebehut, božica svježe vode miomirisne, božica što umivala je boga Raa svako jutro na poljima Iaaru, božica kćerka Anubisova što pomaže mu tijekom balzamiranja, Athumanunhovo poimanje te božanske ljepotice

Gotovo u pravilu svakom se promatraču učini da je vidio, ali i propustio trenutak kada se taj pokret doista i dogodio. Božice drevnih Egipćana izuzetno su lijepe, ali istodobno i zastrašujuće stroge.

(Athumanunh je razvio kompletnu seriju poimanja drevnih egipatskih božica na samo sebi svojstven način, neke je prikazao, neke će opetovati, a neke su već prije osvanule na njegovim 'malim i čudnim sličicama' za koje su neki od Vas tada željeli da budu nešto drugačije, odnosno, veće. Uzalud, Athumanunh je ostajao pri svom … ali sada je napokon i odlučio udovoljiti Vam)


božica Ernutet, zlaćana božica žetve, Athumanunhovo poimanje te božanske ljepotice

Modreni oblici horor filmova drevna egipatska božanstva prikazali su kao zastrašujuća i strašna. Anubisa i Upuauta (šakala i čaglja) doista se može doživjeti kao bogove 'zastrašujućeg izgleda', no, čak i njih drevni su Egipćani prikazali kao bića puna dostojanstva i nebeskog mira. Upravo tu leži tajna što dobro je sakriše drevni Egipćani – božanstvo je nemoguće predočiti, moguće je predočiti božanski simbol koji postaje predmet spoznaje, ali ne i predmet ljudske percepcije.


božica Iabet, božica Istočne pustinje, Athumanunhovo poimanje te božanske ljepotice

Doista, drevni Egipćani tako kod opisivanja svojih bogova vrlo vješto i često rabe riječi poput sjaj, savršenstvo ljepota, pravednost, samonastalost. Boje su zlatne i lazurne, a kada opisuju božanstvo zapravo opisuju i predočuju oblike koji pak ocrtavaju savršenog čovjeka.

Na kraju Athumanunh će Vas uputiti i na drevnu egipatsku mitsku priču, što strašni Sebqa ispriča je Athumanunhu u taj opasni 'treći sat Noći drevnog Egipta. Sebqa je Athumanunhu ispričao 'Priču brodolomca' u kojoj on opisuju doživljaj čovjeka koji je preživio brodolom i dospio na bajkoviti otok na kojem žive božanska bića.

Čovjek brodolomac, tijekom razgovora s posljednjim od tih božanskih bića, saznaje za njihovu sudbinu koja je uništena padom meteora na njihov otok koji biva uništen i tone u more …

Eh sad, ta priča Vam bi trebala biti nekako poznata, zar ne? Ako pak se ne možete sjetiti Athumanunh će Vam pomoći. Nije li takovu sličnu priču čuo i sam Platon, a ime otoka dakako bila je Atlantida! No, to je već druga priča, a mi ostanimo kod drevnih Egipćana i njihovim načinima prikazivanja svojih božanstava u onom dobu koje Athumanunh jednostavno nazva 'Doba bogova', a upravo o tom dobu i o pričama iz toga doba pisat će Vam Athumanunh na svom koračanju kroz 'Dvanaest opasnih noćnih sati'.


božica Anuket, božica nilskih brzaka, Athumanunhovo poimanje te božanske ljepotice

ponedjeljak, 04.01.2010.

Mitologija drevnog Egipta

Na svom putovanju kroz mitologiju drevnog Egipta Athumanunh stiže do 'Drugog opasnog noćnog sata', odnosno pred 'Druga vrata' gdje ga dočekuje opasan noćni stražar koji čuva 'Druga vrata', a naziva se Mesptah. No, dobro, pa evo i njegove priče:


Athumanunhovo poimanje opasnog noćnog stražara 'Drugog Noćnog sata' - Mesptah

Egipatska mitologija – Egipatski panteon

'…Ja sam izazvao razvitak razvoja i sebe sam stvorio kroz razvoje boga Khepere na početku Vremena. Ja sam stvorio prvu klicu iz koje sam se i sam razvio izvršivši volju svoju na ovoj zemlji, raširih i ispunih se, ojačah se rukom svojom. Al' bijah sam, jer ništa ne bijaše tada još rođeno, a tada izustih ime svoje iz usta svojih kroz riječi moći i pomoću Duše božanske što nađe se u tom vodenom bezdanu …'

Jedan Bog – besmrtan, vječan, nevidljiv, sveznajući, svemogući i nezamisliv

Svi koji su do sada pročitali tekstove o mnogobrojnim božanstvima drevnih Egipćana i pri tomu zaključili da su drevni Egipćani bili nepopravljivi mnogobošci i idolopoklonici upali su u mrežu obmane drevnih Egipćana koju su oni tako marljivo pleli i tkali tisućama godina.

Da, drevni Egipćani zapravo su vjerovali u jednoga svemogućega Boga koji je bio besmrtan, vječan, nevidljiv, sveznajući, svemogući i nezamisliv, Boga koji je stvorio Nebo, Zemlju i Podzemni svijet, tvorca mora, planina i voda, muškaraca i žena, životinja inih, te ptica, riba, gmizavaca i kukaca, biljaka svakojakih i drveća, te bestjelesnih bića, glasnika svojih, što ispunjavali su svaku njegovu volju, želju i riječ.

Dakako, drevni Egipćani tisućama godina svoje povijesti razrađivali su, razvijali i temeljili svoju mitologiju, teologiju i religiju na politeističkoj ideji tolikom predanošću i marljivošću da su već i drevni okolni narodi i ini stranci što stigoše u drevni Egipat jednostavno bili zbunjeni i zavedeni takvim postupcima i drevne Egipćane jednostavno opisali kao mnogobošce i nepopravljive idolopoklonike.

No, drevni Egipćani, zapravo nikada nisu odstupili ni za 'djeba' (najmanja drevna mjera Egipćana – 'prst' što približno iznosi 18, 68 mm) od vjerovanja u jednoga Boga i njegovo jedinstvo i tu veličanstvenu ideju nikada nisu gubili iz vida u svojim mitološkim zapisima.

Odakle pak je stigla ta veličanstvena ideja do drevnih Egipćana nitko danas više pouzdano ne može tvrditi ni dokazati, no, drevni papirusi spominju daleko vrijeme unatrag deset tisuća godina. Isto bi tako danas bilo glupo i beskorisno pokušati izmjeriti to vrijeme 'mehnesu' (najveća mjera drevnih Egipćana – 'kraljevski lakat' što približno iznosi 28 prstiju ili 523, 04 mm) i pronaći trenutak u Vremenu (Vrijeme je najmudrije i ono zna sve odgovore, pa se poradi toga Svijet panično boji Vremena, no, Vrijeme se ipak boji Piramida …) kada je zapravo rođena ta veličanstvena ideja drevnih Egipćana.


Egipatski panteon

Poradi svega toga Athumanunh će Vam pokušati predočiti i opisati panteon Egipatskih bogova u kojem je zorno vidljiva ideja drevnih Egipćana u kojoj oni zapravo mnoštvo svojih bogova prikazuju kao obličja i utjelovljenja 'jednoga Boga' čiji je simbol i uzor Ra.

Bog drevnih Egipćana razvija se upravo zajedno s njima i to je zorno vidljivo u njihovom panteonu bogova gdje prvobitni bogovi imaju značajke obitelji, te se i sudbina boga mijenja sa sudbinom egipatske obitelji, bog je vladar grada u kojem ljudi žive, pa tako on i postaje središte društvenog sustava toga grada u kojem žive ljudi.

Na kraju kao neki zaključak: sve legende i mitološke priče drevnih Egipćana nisu ništa manje ili više drugačije od bilo kojih drugih mitoloških priča i legendi drugih naroda na tom stupnju povijesnog razvoja civilizacije. No, Egipćani su ipak prvi u povijesti ljudskoga roda razvili ideju o Bogu i zagrobnom životu, a za što se tvrdi da je svojstveno religijskim postignućima današnjih naroda.

Eto, Athumanunh ide dalje prema 'Trećim vratima', ili prema još opasnijem trečem noćnom satu koji je pun opasnosti i neizvjesnosti, a tko ga tamo čeka i koja je njegova priča sutra.

Druga vrata drugog noćnog opasnog sata

nedjelja, 03.01.2010.

Mitologija drevnog Egipta

Onda, u ono doba, kada Svijet još postojao nije

No dobro, opet će malo Athumanunh odlutati u doba davno prije zaboravljenih mitologija, diviti se tim tajnama što tako dobro su skrivene i onako samo na njemu svojstven način nešto i Vama, koji ovo čitate, napisati.

Dakle, krenimo redom. Athumanunh je, u obličju mitskog pravednika koji se naziva Unas Ka Baal, stupio pred 'Prva vrata' (prvi noćni sat) i našao se licem u lice sa strašnim stražarom, koji čuva prva noćna vrata, a naziva se Neruit. Evo što je strašni stražar ispričao Athumanunhu:
Stvaranje i početak drevnih Egipćana

U ono doba kada Svijet još nije ni postojao, u ono doba kada su postojale samo mračne i beskrajne vode i kada je svuda vladao kaos. Kaos što poput strašne zmije Apepa okružuje beživotnu, praiskonsku vodenu masu iz koje se izdiže 'Otac Bogova' što naziva se Nun. Nun se iznenada pokrene, uskomešaju se dotada bezživotne vode i masa se pokrene.

Odjednom, izgovorivši ime svoje, pojavi se iz te praiskonske vodene mase Atum (hijeroglifima 'tmm', Athumanunh to čita 'tem', a drevni ga Egipćani prevode kao nebiće). No, Atum nema kamo stati, jer je sve okolo njega vodena masa, pa on stvara praiskonski brijeg (otok). Upravo je na tom otoku, po kasnijim tvrdnjama svećenika podignut Atumov hram u Heliopolu.

Kako je sam, Bog Stvoritelj (Atum) ne može stvarati život u seksualnom smislu, može ili 'ispljunuti' sljedeći naraštaj, ili onanirati. Tako vodeći ljubav sa samim sobom, Atum stvara sljedeći naraštaj božanstava koja su sada muškog i ženskog spola (Shu i Tefnut). Božanstva su se zatim seksualno spajala, a to njihovo seksualno spajanje je stvorilo Svijet.

Dakle, Svijet je nastavio postojati zahvaljujući stalnoj interakciji muškog i ženskog načela. Strašni noćni stražar Neruit rukom, ako je to uopće ruka, pokazuje Athumanunhu praiskonski hijeroglifski zapis: ' t m m iu sa', ili u prijevodu 'Atum učini sebi zadovoljstvo'.

Drevni je zapis sada Athumanunhu postao jasniji čitljiviji i konačno Athumanunh shvaća tko je božica Iusaset (Neb Hetep), tko je ta sjena koja je u početku stajala pored Atuma i tko je to 'Božja ruka' koja potiče Stvoritelja na stvaranje novog života.

Ovdje je potrebno vratiti se na drevni mit o nastanku boga Shu koji također počinje zapisom što Neruit pokaza ga Athumanunhu, ako je tako onda je Athumanunhu taj dio mitologije drevnih Egipćana o stvaranju i način kako su to drevni Egipćani zamislili potpuno jasan i razumljiv.

Dakle, kada drevni Egipćani spominju 'Atumovu sjenu' koja mu je poslužila kao žena, pa onda, 'Atumovu ruku' koju nazivaju 'Božja ruka' i na kraju njihov opis nastanka boga Shua, te način na koji Atum stvara cijeli Svijet onanirajući rukom, postaje nam i jasna uloga njegove žene.



Naime, u drevnom je Egiptu riječ ruka ženskog roda. Izgleda da je drevnim Egipćanima zato bilo vrlo lako odvojiti je od Atuma i identificirati je kao drugo božanstvo - kao božicu. Činjenica da je Ona (božica) smatrana 'božjom rukom' govori nam da je njezina glavna zadaća bila stalno poticati Atuma (boga) na stalno obnavljanje čina stvaranja kako bi jednom uređeni Svijet nastavio postojati i kako kaos ne bi ponovno nadvladao božanski red.

Nadalje, ako je Nun praiskonska vodena masa iz koje je nastao Atum, a nakon njega i Svijet bogova i ljudi, pa je poradi toga Nun smatran 'ocem bogova', a prikazivan je kao čovjek koji uspravno stoji u nepreglednoj vodenoj masi, te uzdignutim rukama pridržava Barku Sunca. Ponekad je Nun znao biti prikazan i s glavom zmije, žabe ili skarabeja (khepera – simbola nastanka i preobrazbe).

Za Nun (nepreglednu vodenu masu, ocean), drevni Egipćani zapisuju da nema površine, jer je u iskonsko doba ispunjavao cijeli kozmos. U kozmogoniji Heliopolisa, Nun je nazivan – beskraj, ništavilo, tama, a temeljno stanje mu je mirovanje. To mirovanje će prekinuti tek Stvoritelj Svijeta koji će sam sebe prizvati u postojanje.

Čini se kao da su Egipćani već u najranijem dobu vjerovali da je kretanje temelj nastanka, razvitka i preobrazbe. Drevni Egipćani vjeruju da Nun postoji stalno i vide ga u vodi koja se pojavi tijekom kopanja bunara i u uskovitlanim plavnim vodama životvorne rijeke Nil.

U nekim zapisima može se pronaći i zanimljiva tvrdnja drevnih Egipćana: 'Jednoga će dana vode Nuna ponovno prekriti Svijet i kozmos vratiti u prvobitno stanje kakvo je vladalo prije nastanka Svijeta.' No, Nun je za drevne Egipćane bog dobročinitelj i on stalno sputava i onemogućuje demonske i zle sile, koje su predstavljane raznim oblicima zmija (Apep, Apofis), da unište Svijet.

Dobro Prvi je noćni sat prošao i Athumanun ide dalje prema Drugom noćnom satu i drugom opasnom stražaru koji čuva druga vrata i koji će Athumanunhu ispričati novu priču, a on Vama tek sutra.

srijeda, 23.12.2009.

Athumanunhova Tajna i Legenda

Nemeysolh – vatreni raspad

Tada pak zadnjeg dana mjeseca Zimnika iznenada pada Noć bez Mjeseca, a na Nebu se vidi samo zvijezda Hawalandha. Zlo još jednom pokušava spriječiti Dobro da djeluje. No, na Nebu je sve opet kako treba i mora biti, a Sychythe su po prvi put sasvim sigurni da napokon razumiju ono što vide na Nebu, ali i ono što čine Vitezovi vjetra, pa Zlo više nema nikakve šanse, te stoga Sychythe u kamen stijene Wyghenha ovako zapisuju:


skriven maglom, zaštićen mističnom planinom Wyghen, okovan snijegom i ledom mirno je spavao grad Vitezova vjetra, grad Asgrad

'… Onda jedne vrlo hladne noći, neobične i nezamislive 'Svijetle noći', u ono doba, doba 'Bijelih snjegova' koji su počeli padati nošeni hladnim vjetrom Actyalanom. U tim neobičnim i nezamislivim 'Svijetlim noćima' padale su i hladne kiše Shakazeye. Tiho, pa onda još tiše, a zatim najtiše, iznenada i niotkuda počeli su padati gusti i obilni 'Bijeli snjegovi' koji su dolazili da još jednom pomiješaju i sakriju legende koje su 'Hrabri narodi' odavno već znali, ali ih nikada nisu razumjeli do kraja. Iznenada i niotkuda, baš kao i 'Bijeli snjegovi', ničim izazvani, ničim potaknuti, iz tajanstvene šume Mynechyz, onako kako su to uvijek i činili, pojavili su se mnogobrojni odredi teško oklopljenih ratnika ogrnutih u plave ogrtače. Tihi poput sjena, nečujno poput tmine noći što ih je zaklanjala i skrivala, kao prethodnica nečeg još mnogo misterioznijeg, moćnijeg i opasnijeg, oni su mirno jahali svoje plemenite snažne konje. Kišu i snjegove koji su padali ti strašni i šutljivi ratnici nisu ni primjećivali. Oni su iznenada porušili sve mostove koje su na divljoj rijeci Hesperaskhy sagradili, napustili su sve svoje gradove, koje su svojim imenima nazvali i krenuli u mračne i tajnovite šume Kayonash, a potom još dalje, do još mračnijih i još opasnijih šuma Mynechyz. Hladni vjetar Actyalan stao je tući bez milosti za ikoga, a strašna magla Anybeatha svojim je maglama sakrila visoku planinu Wyghen. Ledeni dah strašne Athumazye ledio je dah snažnih konja i teško oklopljenih ratnika, a onda je napokon Noć rasula svu svoju tamu i otvorila sve svoje odaje i tako je još jedna duga i beskrajna noć zavila u tamu tajnovite šume Srebrenog bora, a koje su od samoga 'Osvita Vremena' čuvale tajnu o tom Strašnom i Nezamislivom Vremenu u kojem su ratovi uništili i posljednje Slobodne gradove i zauvijek izbrisale nadu 'Onima koji su koračali uspravno …'

Kada pak se u tim nepreglednim prostranstvima napokon pojavila i 'Ona' za Sychythe više ništa ne može biti naopako i oni se više ne boje da će Zlo nadvladati Dobro, jer opet oni su vidjeli 'Onu koja Nebom šeće', vidjeli su mističnu Polarnu svijetlost iz koje se rodila zvijezda Hawalandha i njima je sada sve jasno. 'Ona', upravo 'Ona', Gospodarica Toplih mora Južnih nedostajala je u svoj toj velikoj Tajni, pa da bi Legenda koja je bila živa konačno mogla i poprimiti svoj tijek, a upravo to će se i dogoditi u trenutku kada Sonsyreya stigne pred Zimski bedem:

'Sonsyrey sjaše s konja praćena pogledima alandskih ratnika Čuvara Zimskog bedema. Ona shvati njihove poglede, te odmota ponovno teški Shaganov mač i pokaže ga svima. Asgradom se sada zaori gromoglasan poklič Alanđana od kojeg se svi iz Sonsyreyne pratnje stresu, a i sam led stane pucati. Bilo je jasno da su ovi ratnici koji se tu smrzavaju danima osjetili da je njihova zaštitnica (Handrha) konačno shvatila staru priču Sychytha, koju pak ni Sychythe nisu do kraja razumjeli.

'Ona', Gospodarica Toplih mora Južnih, bila je ta Svijetlost koja je trebala obasjati Njega, pa da bi sve konačno moglo početi … Oružje Alnđana blistalo je nekom mističnom plavkastom svijetlošću koja kao da je dolazila direktno iz teškog dvosjeklog Shaganovog mača. Stari je Tahunah, jedan od osmorice Sychytha što prepoznaše znakove i prateći ih napokon shvatili Legendu, uz odobravanje ostalih samo tiho primijetio:

'Mač Bogova u rukama 'Izabrane' blješti i štiti oružje Alanđana, a kada ga 'Izabrana' preda 'Njemu' Legenda je konačno živa, a Hladne će vatre bilježiti teške poraze sve dok zauvijek ne budu poražene na bojnom polju Herofahla i bačene u vjetar Actyalana.'

}{ poseban dio }{
'Nevjerojatno, ja ne mogu vjerovati! Tebe je mržnja potpuno zaslijepila i promijenila sestro! Zar si zaboravila da ga voliš?' Nije se mogla načuditi Antyopha, sestra Sonsyreye. 'Zar ti Sonsyreyo doista više ne čuješ ovu tišinu, zar ne vidiš ovu plavu tamu koja je rasula ova tajnovita noć.' Zabrinuta je bila i Shenha, sestra Andraghonovha.

Sonsyreya pak ih, prenuvši se iz razmišljanja, tada razuvjeri: 'Zašto uvijek gubim ja, zar zato što ga previše ljubim? Sve što dotaknem ja razbijem, sve što volim u kamen pretvorim. Ove hladne kiše pale su zato što je On tako želio, a mene su upozorile … '

Predivne plave oči, oči kakve još nije zapamtilo to Strašno i Nezamislivo Vrijeme, odjednom se napune suzama. Suzama koje kao da su znale tu Tajnu koja je bila stoljećima čuvana. Treptaji Sonsyreyna oka potjerali su suze, suze koje su ličile na kapi jutarnje rose, niz predivno i nježno djevojačko lice na kojem se sada zorno vidjelo da razumije Tajnu, ali ne razumije gdje treba tražiti tu Tajnu dobro čuvanu i skrivenu još od samoga Osvita vremena. U trenutku kada je mislila da ima sve, jedan nepromišljeni potez, gotovo banalan, sve je pretvorio u maglu.


mitsko jezero Kray za koje su Amazonke vjerovale da je nastalo od suza mitskih vila Charyzmy koje su one prolile nakon izdaje Vitezova vjetra na bojnom polju Herofalha

'Ne, nisu oni krivi, nisu ni ove hladne kiše krive. Nije kriv ni ovaj vjetar koji me već danima lomi i ledi mi srce, a nije ni ova oluja kriva što dolazi potajno s Wyghenha tajnovitog i ledenog. Svi vi i svi ovi događaji sada mi slobodno možete i mogu suditi, jer bila sam samo na korak od Njegovog sna, a tada sam dopustila da On i ja opet postanemo Svijeta dva … Dva Svijeta toliko bliska, a tako daleka. Svojom sam krivicom u tišini ove plave noći sada srca slomljena i sama sam kriva što je u trenutku nestalo sve, što se sve u maglu pretvorilo. Nesmotreno sam zaboravila slušati vrišteću tišinu Sylenca, postala sam neoprezna i samouvjerena stečenom naklonošću srebrenih borova koji su odjednom prema meni postali toliko dobri i zaboravila sam na Njegovu neobičnu snagu ljubavi i nevjerojatnu i iskrenu želju kojom mi noćima ulazi u snove baš poput alandskog sunca u ovo doba koje su oni tako jednostavno nazvali Vrijeme Bijelih snjegova'.

Sva svijetla amazonskog grada u Zabranjenoj dolini, grada tisuću piramida, predivnog grada Sungrada, na modrozelenom jezeru nastalom od suza vila Charyzmhy, polako su trnula i drhtala. Jutro se budilo uz sjene koje su plesale svoj posljednji noćni ples. Svježina koju je sada odjednom donio vjetar neobičan i nepoznat u ovom dijelu Hyghlanderskogh Svijeta, Svijeta u Agrosyanskom dobu, Strašnom i Nezamislivom Vremenu koje je još uvijek pamtilo Slavne gradove što su se nekada davno prije poput plavih prstenova prostirali pod milijunima Zvijezda, svježina koja je odjednom mirisala na neobične mirise tajnovitih i dalekih mračnih šuma srebrenog bora.

Dok su ostale Amazonke udisale ovu neobičnu jutarnju svježinu ne razumjevši šaputanja tog neobičnog vjetra što se odjednom podigao, vjetra koji je bio neobičan za ovo doba dana, Sonsyreya je osjećala da joj je srce poput uragana kojeg je upravo On i izazvao. Sada je znala i sada je bila sigurna da je više ništa ne može prevariti i zaustaviti.

Bila je ona sada sigurna gdje konačno treba tražiti tu Tajnu koja je svim Okolnim narodima, koji su tek stasali u Hrabre narode, još uvijek bila nerazumljiva i nepoznata. Odjednom Sonsyrey je razumjela svu snagu Zimskoga bedema, tajnu mračnih šuma srebrenog bora, znala je gdje su vjetrovita vrata Kawamadhe koja vode u tajnovite doline Sylenca, vidjela je misteriozno mjesto Wolsha na kojem se uvijek gasi dan, napokon je razumjela zašto je pijesak Wananunhe crven kao ruža, bila joj je razumljiva igra strašnog ledenog vjetra Actyalana, osjećala je ledeni dah Athumazye i vidjela je što to skriva gusta magla Anybeathe.

Osjećala je Sonsyreya drhtaje krošnji srebrenog bora, a riječi alandskih pjesama više je nisu zbunjivale. Napokon je čula vrišteću tišinu Sylenca i shvatila da je On baš Nju tražio u Wananunhy i samo zbog Nje doveo kišu i vjetar od kojih su Pustinjski ljudi konačno osjetili svu svježinu vode na usnama.


u Zabranjenoj dolini Zabranjeni grad, grad Tisuću piramida na jezeru Kray, grad mitskih vila Charyzmhy, grad Sungrad, u gradu Sungradu tisuću Amazonskih kontesa i kneginja, a samo je jedna princeza

Sada joj je bilo jasno zašto su je simpatični starčići Sychythe vidjele da pleše među Zvijezdama. Sada je konačno znala zašto su propali Slavni gradovi i zašto je potonula Atlantida … Napokon je osvanula rumena zora daleko dolje na Jugu gdje se prvi puta, nakon strašne bitke na bojnom polju Herofahlha, dogodilo neko novo svitanje.

Predivan je dan osvanuo nad prozirnim modrim i tirkiznim morima Tople zemlje Južne, zemlje Dyadonhe, predivne zemlje koju su valovi toplih mora oduvijek oplakivali i pjeneći se na pješčanim bijelim žalovima oduvijek tajnovito šaputali SHA UN HA, SHA UN HA …

}{}{}{}{}{}{}{}{}{ Athumanunh }{}{}{}{}{}{}{}{ Athumanunh }{}{}{}{}{}{}{}{}{

utorak, 22.12.2009.

Athumanunhova Tajna i Legenda

Bulman – simbol sklada Saveza Zvjezdanih Čuvara i Vitezova vjetra

Dakle, sada se zvijezda Hawalandha opet pomaknula za novih 30 stupnjeva i na oko 330 stupnjeva vidi se točno na mjestu Sjeverne zvijezde koja je najsjajnija u Zviježđu Bulman (Medvjed). Po alandskom Alandyarnycu mjesec je koji se naziva Zornik, a dvije izuzetno sjajne i lijepe zvijezde sjaje na noćnom Nebu kojeg pozorno motre Sychythe i na njemu opet nešto vide, ali i po tko zna koji put, opet ne razumiju.

To nisu razumjeli ni u noći Starghatanunha (trenutak je to kada se Vitezovima vjetra vraćaju njihove sjene), zapravo Sychythe su zapisali, ali izgleda da baš i nisu bili sigurni u to što su vidjeli, no, u kamenu stijene na Wygenu opet je ostalo zapisano:

'Trideset je Vitezova vjetra u moćnom savezu SHAENHUTHE, a kada im se pridruže njihove Sjene moćni savez postaje još snažniji KHTEHAPATYNE.'

Dakle, dvije zvijezde dvostruki su znak koji simbolizira duh i materiju, a sve bi zapravo moglo ukazivati na nužnost osjećaja univerzalnosti nauštrb individualnosti i osobnosti, pa čak i po cijenu uništenja (smrti). Izgleda da su Sychythe bili sasvim sigurni i uvjereni da su Alanđani spremni radije umrijeti nego da se pomire i prepuste kaosu dekadencije što izazvaše je Hladne vatre i u koju naivno upadoše Okolni narodi.


jedan od Vitezova vjetra, general Wowokha i njegovi ratnici Jutarnje ptice

Shvativši to Sychythe su Alanđane uvijek u svojim pričama opisivali kao najplemenitiju skupinu ljudi koja je ikada zemljom koračala … Mudrost koju su stekli drevni Sychythe, volja i snaga koju su predstavljali Vitezovi vjetra i moć koju su zagonetno Bogovi podarili Andraghonhu i svijetlost zvijezde Hawalandha koja se širi na sve strane zapravo simboliziraju ekspanziju Dobra koje će uskoro opet planuti i opet nanijeti poraz Zlu koje se još jednom podiže i manifestira se u posljednjem znaku kojeg Sychythe vide na Nebu.

Dakle, opet se zvijezda Hawalandha pomiče za 30 stupnjeva i ulazi u slabašnu svijetlost Mjeseca, pa se na trenutak gubi, no, tajanstveni krug je konačno zatvoren. Vitezovi vjetra vidjeli su rođenje zvijezde Hawalandha, u noći Starghatanunha pridružile su im se njihove Sjene, a osvitom zore nestali su u tajnovitim šumama Srebrenog bora da bi se tog jutra pridružili alandskim odredima koji su cijelo to vrijeme bili dobro skriveni, ali i spremni svakoga trenutka pojaviti se, pa i na najmanju opasnost kod Zimskog bedema.


odredi Hladnih vatri rođenjem Zvijezde Hawalandha doživjet će teške poraze

Onda pak, kada opet šumu Srebrenog bora zanjiše vjetar Sjeverni, stara skitnica Actyalan i svojim neumornim zamahom podigne, te u visine ponese jato alandskih Enhuptica, nad tim ledenim snježnim prostranstvima rađa se nova zora, novo svitanje. Jedino tada i jedino tamo lete te snažne i žive ptice praznim Nebom iznad nadolazeće plime zlatne zore koju pozdravljaju prodornim krikovima 'kee – aarrm'!

}{ poseban dio }{
… Tamo negdje daleko, daleko od najtoplijih mora Južnih, noć Joj (Sonsyrey) ukrade dan, a zvijezde Je iznenada opkole. No, ta Noć nikako da Joj napokon pokloni i san, a Ona slijedeći ritam srca svog i ne znajući probudi Legendu. Sonsyreyin pogled odluta prema najvišoj kuli Asgrada, a tamo joj pogled zastane na snažnom ratniku.


Ona daha svježeg jutarnjeg …


… ni slutila nije da je postala kraljica tim Ledenim ratnicima …

Bio je to general Paska u društvu generala Peksa. Ta dva alandska generala u ovo gluho doba noći nešto su raspravljala. Pogled Sonsyreye potom odluta na snažne bedeme gdje Ona ugleda još jednog od Vitezova vjetra, generala Zumaha koji je nešto pokazivao stražarima, ratnicima Čuvarima Zimskog bedema.

Sonsyreyn pogled stane munjevito lutati Asgradom, a gdje bi Joj god pogled stigao Ona je vidjela nekog od alandskih Vitezova vjetra. Njezina svijetla put lica i nebesko plave oči koje su sjajile svjetlošću milijuna Zvijezdi, gusta crna kosa pozorno i dugo češljana, a koja joj je slobodno padala preko bijelih ramena, sada je bila vezana trakom na čelu. Njezine bijele i besprijekorno nježne ruke koje je povremeno lomila odavale su blagu nervozu.


… rukama svojim nježnim Ona je dodirivala Zvijezde, a Zlo je gubilo silu i moć …

Noć je stigla već na polovicu, a Njega još uvijek nije bilo. Sonsyreya se tada odmakne od prozora i zagleda se prema vatri koja je širila ugodnu toplinu pozorno uređenim odajama dvornica Mynetonkha palače. Toplota je bila ispremiješana s blagim i ugodnim mirisom bijelih alandskih ruža koje su rasle, cvale i mirisale jedino u ovim nepreglednim prostranstvima ledene doline Sylenca.

Sonsyrey se zamisli: 'Zašto su svi oni budni u ovo doba noći?! Zar oni doista ne trebaju spavati, piti ni jesti kada je On u pitanju i zar …' Iznenada Sonsyrey se skameni i preplašena ustukne jedva tiho prozborivši: 'O boginjo blaga! Oh, Alanđanine, ti i tvoje budalaste dječje igre! Danima već drhtim i bojim se lutajući ovim mračnim i tajnovitim šumama, a sada se Ti pojavljuješ niotkuda. Zar doista želiš da izgubim razum?!'


… plave i tople oči Toplih mora Južnih, grijale su Alanđane u tim strašnim ledom okovanim i snijegom pritisnutim prostranstvima Sjevera

Iz najdaljeg kuta odaja u kojima je bila smještena Sonsyrey iznenada se pojavio On. Andraghonh, Gospodar zaboravljenih, miljenik strašnoga vjetra Actyalana. 'Zar nisi došla ovamo da me vidiš, crnokosa? Sada kad me vidiš ti se ljutiš na mene? Ja te ne razumijem, plavooka princezo Toplih mora Južnih.' Na trenutak je bio zbunjen Alanđanin.

'Oh, Alanđanine, osjećam da gubim razum s tobom! Ne mogu više bez tvojih dodira, a ti mi svake noći ulaziš u snove i obojiš ih tim svojim bojama koje samo ti razumiješ.' Andraghon se nasmije i nježno, ali i dovoljno snažno zagrli mladu dyadonskhu princezu čije je srce treperilo, ali sada više ne od strašne zime alandske, nego od neizmjerne ljubavi prema ovom neobičnom dječaku koji ni prijatelje, a ni neprijatelje više nije ostavljao ravnodušnim.

'Dopusti mi noćas da ja tebi poklonim san, a umjesto mekih jastuka ja ti nudim svoje dlanove. Dopusti mi da uživam u tom tvom tajnovitom pogledu koji rasipa ovu nevjerojatnu i svijetlu noć u prekrasan dan, dopusti mi da slušam ritam tvog srca, molim te Alanđanine, dopusti mi da uživam u tvojoj blizini …'

Predivne plave oči, oči kakve još nije zapamtilo to Strašno i Nezamislivo Vrijeme opet su se napunile suzama i stale se presijavati u neobičnom spektru boja milijuna Zvijezdi koje su opet blistale nad šumama srebrenog bora kao u ono prvo doba kada su tu bili Slavni gradovi i moćna kraljevstva koja se još uvijek sjećaju Atlantide.

Usne dvoje mladih, usne najljepše Palmine Leptirice, djevojke koja je polako poprimala ljepotu koja je krasila još samo vile Charyzmhe i usne dječaka koji je sada već stasao u najboljeg ratnika kojeg je ikada zapamtilo to Strašno i Nezamislivo Vrijeme, nježno se spoje i ostanu u dugom strasnom poljupcu čvrsto zagrljeni.

Tisuće vatri koje su okruživale u nekom misterioznom prstenu Ledeni grad prozirnih zidova iznenada snažnije zaiskri, a milijuni iskri polete u plavetno nebo gubeći se u svijetlosti milijuna Zvijezdi. Neobično jutro, istodobno hladno i toplo stane se buditi uz sjene koje su plesale svoj posljednji noćni ples, a Alanđani Vitezovi vjetra, potpuno zadovoljni, nasmijani i još snažniji, još moćniji, tajnovito stanu nestajati u šumama srebrenog bora izgovarajući riječi koje su samo njima bile razumljive: 'Tanghatanunh, Starghatanunh, Nyghthanunh, Alantanunh …'

Na samom rubu šume, koju oni nazvaše Welhfahr, dočekaju ih snažne i visoke sjene. Vitezovi vjetra pozdrave se s Njima riječima koje su opet samo oni razumjeli, a Sychthe zapamtili: 'Neka Vam Noć bude sklona Čuvari Xawyarha!' Sjene pak im jednoglasno uzvrate: 'Nek je Jutro spokojno Vama koji hodate uspravno!'

Nakon toga misterioznim šumama srebrenog bora, šumama Mynechyz, Welhfahr, Kayonash i nepreglednom dolinom Taweghe začuje se pjesma. U početku tiha najtiša, a potom glasna najglasnija, da bi opet potom bila blaga najblaža, a onda nježna najnježnija, da bi na kraju postala snažna i najsnažnija …
}{}{}{}{}{}{}{}{}{}{

ponedjeljak, 21.12.2009.

Athumanunhova Tajna i Legenda

Raykha – Sjeverna Zvijezda koja zaklanja Hawalandh

Kada se Zvijezda Hawalandha pomakne za još dodatnih 30 stupnjeva, dakle, tada je na nekih 300 stupnjeva u odnosu na planinu Wyghen, Alanđanima započinje posljednji mjesec Alandyarnyca, mjesec Nade, mjesec u kojem bi se trebala roditi zvijezda Hawalandha, jer i sam mjesec naziva se Zvijezdorod. No, nije baš tako.


Sjeverna Zvijezda Raykha se lako može zamijeniti sa Zvijezdom Alanđana Hawalandh

Nešto opet nedostaje, a na Nebu vlada potpuni kaos, jer mudri Sychythe odjednom kao da vide dvije Zvijezde Hawalandha, a tada nešto još gore. Iznenada nastupa strašno doba Sychythama potpuno nerazumljivo, jednostavno nedostaje pet dana, a upravo u tih pet dana koje Vitezovi vjetra nazivaju redom: Alantanunh, Nyghtanunh, Thanghatanunh, Starghatanunh i napokon Hawalandh događaju se misteriozne i Sychythama nerazumljive stvari.

Tako su za prvi misteriozno nedostajući dan nazvan Alantanunh, u kamen planine Wighen, Sychythe ovako zapisali: 'Nitko, ni najstariji među najstarijima, više se ne sjeća otkuda i zašto su se pojavili najhrabriji i najbolji ratnici koje je ikada prije zapamtilo to Strašno i Nezamislivo vrijeme. Govore da su ih poslali sami 'Bogovi sa Zvijezda' kako bi zaustavili ratove koji su bili na pomolu među Okolnim narodima koji još nisu stasali u Hrabre narode. Ti strašni ratovi već su se dobrano svuda osjećali, u zraku, na zemlji, pod vodom, a stizali su s prvim odredima Hladnih vatri što uništiše nekada moćno i ponosno kraljevstvo Desertye. Bili su to tajnoviti ratnici, strašni napadači, nepopravljivi lutalice i opasni osvajači, šutljivi i zagonetni, potpuno oklopljeni i teško naoružani. Od samoga početka oni su danima nešto grozničavo tražili, a noćima pozorno osluškivali zvukove noći …'

Potom slijedi zapis o drugom nedostajućem danu naziva Nyghtanunh: 'U to zagonetno, tajnovito i misteriozno doba noći sjedili bi oni u nekakvom neobičnom krugu oko vatri što zapališe ih u još više misterioznom polukrugu. Sjedili bi oni tako danima i noćima nepomični ogrnuti svojim plavim ogrtačima promatrajući nemirnu igru vatrenih jezika i pozorno osluškujući šumove Noći …'

Potom treći zapis o trećem nedostajućem danu naziva Thanghatanunh: 'Odjednom bi sa Sjevera, sa Snježnog oceana zapuhao topli vjetar, vjetar neobičan za to doba godine i to doba Noći. Iznad maglovitih vrhova visoke snijegom pokrivene planine Wyghen, počela bi se rađati neobična zvijezda Hawalandha …'


najljepša među Palminim leptiricama u ledena prostranstva Sjevera donijela je toplinu Juga

Onda pak i četvrti zapis o četvrtom nedostajućem danu naziva Starghatanunh: 'Moglo je već biti polovica Noći kada bi se u to gluho doba, najstariji među njima, mirno pušeći svoju lulu, iznenada podigao i, podizanjem ruke u znak mira i dobrodošlice, nekoga pozdravio – Neka Vam Noć bude sklona Čuvari Shaganovog mača! - …'

Napokon i peti zapis petoga misteriozno nedostajućeg dana naziva Hawalandh: 'Hawalandh! Gromoglasno bi u jedan glas povikali Vitezovi vjetra. Odlučno bi ustali, odbacili svoje smrznute ogrtače, istodobno prislonili stisnute desne šake na desnu stranu svojih oklopljenih grudiju, munjevito bi izvukli svoje teške dvosjekle mačeve, okrenuli ih nadolje držeći ih lijevom rukom za balčake, jednoglasno uzvikujući - SHA – GHAN -, te bi potom jednoglasno izgovorili nešto poput zakletve - Nudim Ti svoj mač i spreman sam boriti se i poginuti za Tebe Zvjezdani viteže! Nek' su Ti svijetle ove Plave noći, a jutra nek' Ti se srebrom srebre Ti što čuješ Tišinu Sylenca. -'


amazonska kontesa Dayanha zapovjednica skartayskhe luke Amarya

Simbolom tih pet dana kada se u ponoć dešavaju misteriozni događaji predstavljaju zapravo slavlje Alanđana kojim oni slave što je napokon zaustavljeno kraćenje dana, a pojava te neobične Svjetlosti (Aurora Borealis /Sjeverna Zora/ Polarna svijetlost), odnosno rođenja zvijezde Hawalandha, zorno govori da su sile Zla opet pobijeđene iako se umjesto Sunca na Nebu Zvijezda Hawalanda na trenutak gubi u slaboj svijetlosti Mjeseca.

No, tada pak se Zvijezda Hawalandha opet pomiče za 30 stupnjeva i na oko 330 stupnjeva vidi se točno na mjestu Sjeverne Zvijezde koja je najsjajnija u Zviježđu Bulman (Medvjed). Tada je vide i Okolni narodi i opetovano je zamjenjuju sa Sjevernom Zvijezdom, a to bi pak možda moglo ogovarati znaku zodijaka koji odgovara Ribama, ali o tomu drugi put.

}{ poseban dio }{
… Dok tako gusta tama prekriva i skriva kule i bedeme tajnovitog alandskog Zimskog bedema, Unakasovi Krilati jahači kreću se brzo, oprezno, možda sada još opreznije, jer u njihovom je složaju sada i njihova Handrha. Noćas će ta djevojka, princeza s Toplih mora Južnih, spavati u toplim prostranim dvornicama alandske palače Mynetonkhe, a mnogi će Okolni narodi, koji tek trebaju stasati u Hrabre narode, vidjeti mističnu svijetlost na Sjeveru gdje će se s prvim jutarnjim svijetlima roditi zora Hawalandha.

Njezina nježnost i snaga ljubavi koju osjeća prema Njemu grijat će Alanđane toplije od vatre. Sonsyreya pak je znala da će tijekom te misteriozne Svijetle noći utonuti u san bez sna. Bit će to san u kojem će Sonsyreya kao kroz polusan napokon vidjeti vrata Izgubljenog svijeta Sylenca iza kojih je On.


Unakas i njegovi Krilati jahači – čuvari doline Taweghe

Opet je Sonsyreya počela osjećati svu snagu ledenog vjetra Actyalana s kojim se On, u tim strašnim i zauvijek ledom okovanim prostranstvima, oduvijek igra. Napokon je sada shvatila da joj baš taj ledeni vjetar, vjetar što ledom okiva joj srce, bio i na njezinim toplim azurnim morima i sada je znala da bez Njega više nikada neće moći.

Znala je Sonsyreya da je ona sama gradila kule od Vjetra, a pri tomu zaboravila da je ipak On miljenik Vjetrova i to onih najstrašnijih, ledenih vjetrova Sylenca. Samo zbog Njega strašni vjetar Actyalan dolazio je i na Topla mora Južna i u bezživotne pustinje Wananunhe. Upravo je taj vjetar kovitlao i nosio crveni pijesak strašne zemlje Desertye, a činio je to samo za Njega. Opet Mu je i jučer pomogao kada je pred Asgrad donio strašne 'Bijele snjegove' koji su počeli padati i skrivati sve Njegove tragove.

Sonsyreya pak je sada bila uvjerena da je njezina ljubav prema Njemu zapravo Sudbina ovog Svijeta, a tu ljubav Ona je osjetila još onda kada se prvi puta nepromišljeno upustila u bitku s Njegovim strašnim odredima na Skartarysu. Dugo je Sonsyreya tukla uzaludnu bitku za koju je unaprijed znala da će je izgubiti, jer On je ipak jedan od najboljih i svoje namjere uvijek dobro sakrije.

No, noćas će Ona ipak otvoriti vrata Izgubljenog svijeta i obojiti nebo Sylenca amazonskim toplim tirkiznim bojama. Zna Ona da On sada sanjari o prostranstvima ledenim u kojima nestaju svi tragovi, ali sada je Ona odlučila u Njemu probuditi čovjeka i pokloniti mu novi san, san iz Čarobnih vrtova Dyadonhe i šum Toplih mora Južnih. Napokon joj je sada bila i razumljiva rečenica koju joj je general Panđa toliko puta izgovorio i uvijek joj slao tu poruku u plavom oblaku dima svoje lule:

'Shanunh Vondorha Shaenhutha hawa reya mil nah Yunha!' Razmišljajući tako Sonsyrey nije ni primijetila da je u pratnji Krilatih jahača prošla kroz vrata Zimskoga bedema, a kada se prenula prizor koji je vidjela doista nije očekivala. Zimski bedemi i snažne utvrde naprosto su bili načičkani najstrašnijim i najelitnijim alandskim ratnicima – Zumahovi Čuvari Zimskoga bedema – koji su redom zauzeli poseban stav, besprijekorno u najvećem mogućem redu i složaju dočekali su je ti najelitniji alandski ratnici.

Nadalje, redom su tu uz Unakasove Krilate jahače koji su je i dopratili, izuzetno vješti i spretni Peksovi Crni streličari, pa sveprisutne Paskine Šumske patrole, njihovo noćno izdanje Noćne oči Protyronha, potpuno oklopljeni Modri oklopnici Kaybaha, izuzetno pokretni i vrsni napadači Isydorowhy Snježni odredi, opasni i bitkama vični Srebreni kopljanici Sague, neustrašivi ratnici Wowokhe Jutarnje ptice, a svi su oni izvukli svoje teške dvosjekle alandske mačeve, te ih okrenuli oštricama nadolje prema Sonsyrey snažno i jednoglasno pozdravljajući je:

'HAN – DRHA! Omythreya alanchet Aknahtanunh!' Istoga trenutka, daleko na maglovitim vrhovima Wyghenha, začuje se zavijanje strašnih alandskih polarnih vukova …'
}{}{}{}{}{}{}{}{}{}{

nedjelja, 20.12.2009.

Athumanunhova Tajna i Legenda

Martysh – Nebeski vitez početak zimskog solsticija

Sunce je potpuno nestalo s Neba na kojem tada više ništa nije kako treba. Sychythe su preplašeni i zbunjeni. Dani izuzetno kratko traju, a strašna vrišteća tišina potpuno je opustjela cijeli krajobraz Alandije. Alandski odredi su nestali skriveni u misterioznim šumama srebrenog bora, a Vitezovi vjetra sjedaju u tajnoviti krug i pale svoje vatre, ogrću se svojim plavim plaštevima, što tako neodoljivo podsjećaju na ove tamne i plave noći što nadviše se opet nad šume srebrenog bora.

Zvijezda Hawalanda jedva da se i vidi sada kada se opet pomaknula za 30 stupnjeva i našla se u zviježđu Nebeskog viteza (Martysh), negdje na oko 270 stupnjeva u odnosu na prvo njezino viđenje iznad Wyghenha. Sychythe su sada uvjereni da Vitezovi vjetra čekaju rođenje zvijezde Hawalandha, jer posljednjim danom mjeseca Snježnika i prvim danom mjeseca Zvjezdoroda alandskog Alandyarnyca, a nakon što je započeo zimski solsticij, alandska godina po Alandyarnycu bliži se svom kraju.

Hladnoće koje se preko planine Wyghen tiho valjaju s dalekog Snježnog oceana sve su jače i napokon ubijaju vodu jezera Mynethonh (voda se jednostavno zaledila – po Athumanunhu, a Sychythe koji to nikada prije nisu vidjeli doista su se još više i uplašili).


u velikoj dvorani Asgrada pozorno čuvan od Vitezova vjetra, ali i još Nekoga čiju je tajnu skrivala pećina Wyghen planine, obasjan svijetlom milijuna Zvijezdi, uživao je u društvu tajnovitog i izuzetno opasnog vjetra sjevernog

Dakle, dok bi zviježđe Nebeskog viteza moglo odgovarati poznatom zodijačkom znaku strijelca, prema drevnoj legendi mudrih i simpatičnih Sychytha, Nebeski vitez simbolizira Dijete Vremena koje još uvijek nije rođeno. No, upravo tih dana u drevnom amazonskom gradu Apyonu amazonska carica Tanya rodila je treće dijete caru Thandheru, a vi dakako već znate i sigurno pogađate nije do nitko drugi nego Andraghonh, ili 'Onaj koji spava ispod pijeska', a kojeg od samog Osvita Vremena neumorno traže Vitezovi vjetra.

Kako su zapravo Andraghonha podigli i odgojili Vitezovi vjetra, točnije starac Kaguar (Vrijeme), te Intosh (Odgojitelj) i Tahunah (Onaj koji zna), a koji pak su troje od osam najmudrijih Sychytha, Legenda se ovdje sve više zamršuje i komplicira, ali i postaje sve jasnija – Ono što su Bogovi poklonili ljudima u sam Osvit Vremena, u prošlim naraštajima, trebalo je tajnovitim glasom, koji pak je donio strašni vjetar Sjeverni, tko li samo zna otkuda, mudrim Sychythama koji su i jedini razumjeli znak, jer su slušajući tišinu Noći, u svom spokoju starosti napokon ugledali ono što su Vitezovi vjetra u svoj svojoj snazi mladosti i čekali.

Zapravo, bila je to 'Budućnost' koja je i navela Okolne narode da napokon i oni sami vide zvijezdu Hawalanda, ali dakako, opet krivo, jer neopreznost Okolnih naroda probudila je Zlo Hladnih vatri upravo zbog pogrešno protumačene Sjeverne zvijezde koju su Sychythe nazvale Raykha (Morski pas), a mogla bi odgovarati zodijačkom znaku jarca.

}{ poseban dio }{
… Sonsyreya je sada bila više nego sigurna da polako počinje razumjeti što su joj to simpatični starci Sychythe kazivali o tim davnim danima, o tom davno prije zaboravljenom Vremenu kada je Svijet već bio star polovicu. Konačno je povezala sve niti naočigled nevjerojatne i nezamislive tajne, a koja je bila toliko jednostavna i razumljiva, zapravo cijelo je vrijeme bila i vidljiva ovdje na samom rubu poznatoga Svijeta, ovdje u prostranstvima Sylenca gdje je tajnovita tišina naprosto vrištala.

'Princezo moja, što ćemo sada učiniti? Sva svijetla alandskog grada polako trnu, a nebom i dalje čujemo tiha šaputanja.' Upozorila je Sonsyreyu kontesa Dayanha, zapovjednica dyadonske luke Altemyrhe. 'Ne razumijem ovu tišinu koja nas okružuje Dayanha. Znam da je vrišteća tišina Sylenca koju sada čujete i vi pouzdan znak da samo na pravome mjestu, ali zašto je On onda podigao zidove u ovom carstvu hladnoće, snijega, leda i magle. Možda i nisam baš dobro shvatila priču o Vremenu alandskih Bijelih snjegova, ali ako se tama rasipa, a moje srce sve snažnije udara, pa gdje su onda sjene koje su nas trebale dočekati na ovom proplanku?!'


kristali snijega bile su te Zvijezde vodilje koje su Sonsyreyu dovele do Zimskog bedema

Zebnja i zabrinutost opet su polako obuzimali Sonsyreyu koja jednostavno nije mogla vjerovati da je stigla ovako daleko i da će sada morati odustati, jer vrata Kawamadhe nikako nije mogla pronaći. Odjednom je Sonsyreya opet osjećala da je vjetar Actyalan lomi, a Anybeatha joj skriva Zvijezde vodilje koje su je i dovele ovako daleko u nepregledna prostranstva Sylenca. Bilo bi joj lakše kada bi se pojavili Unakasovi Krilati jahači za koje je bila sigurna da su negdje vrlo blizu, ili možda Paskine Šumske patrole čije poglede osjeća cijelim putem … lakše bi joj bilo i da se pojave strašni alandski vukovi, ali u ovoj vrištećoj tišini baš ništa se nije događalo, kao da je milijunima milja od ničega, kao da nije vrijedna, kao da opet doživljava teške poraze.


iako Sonsyrey nije ni slutila, alandski polarni bijeli vukovi zapravo su je čuvali na putu do Zimskog bedema i stalno bili nevjerojatno blizu preplašenim i promrzlim Amazonkama

Onda pak se Sonsyreya još nečega dosjeti i zapovjedi svojim kontesama: 'Zapalimo vatru i sjednimo oko nje, ogrnimo se toplim ogrtačima i čekajmo! Ako to rade oni, zašto to ne bismo uradile i mi?! Nešto se mora dogoditi, jer sigurna sam da sam samo na korak od Njegovog sna, osjećam Ga po cijelom tijelu i kao da će mi srce iskočiti iz grudiju. Spremna sam za svoju Sudbinu.'


alandski srebreni borovi bili su idealni za prikrivanje pokreta alandskih ratnika što su ovi itekako znali iskoristiti

Čim su Dyadonkhe zapalile vatru, nemirni plameni jezici stanu plesati neki tajnoviti ples, a odmah potom tiho, pa onda još tiše, da bi napokon najtiše počele padati pahulje prvih 'Bijelih alandskih snjegova'. Dyadonkhe se ogrnu svojim ogrtačima, a tada iznenada i niotkuda, baš kao i 'Bijeli snjegovi', ničim izazvani, ničim potaknuti, iz tajanstvene šume Mynechyz, onako kako su to uvijek i činili, pojavili su se mnogobrojni teško oklopljeni ratnici ogrnuti u plave tipične alandske zimske ogrtače.


svaki put na mjestu gdje bi se Sonsyrey zaustavila procvjetale bi alandske zimske ledene ruže, no, previše uzbuđena ona to nije primjećivala

Tihi poput sjena, nečujni poput tmine noći, kao prethodnica nečeg još mnogo misterioznijeg, moćnijeg i opasnijeg, oni su mirno jahali svoje plemenite snažne konje. Bili su to Unakasovi Krilati jahači, strašni i šutljivi ratnici, ratnici koji su čuvali prostranstva Sylenca. Elitni alandski ratnici koji su u žestokim konjaničkim karijerima jezdili dolinama Taweghe vješto se stapajući s krošnjama srebrenog bora, jer njihove su odore potpuno nalikovale tim krošnjama, tim iglicama koje je prošarao snijeg.


Unakasovi Krilati jahači odjeveni u prikrivne alandske odore, vješto rabeći krošnje srebrenih borova doista su bili teško uočljivi

Ledeni dah strašne Athumazye ledio je dah snažnih alandskih konja i njihovih Krilatih jahača, a onda je pukovnik Unakas izdao snažnu zapovijed: 'Alandhos, ghan sluminhe ift Handrha! Munjevitom brzinom pojave se bliješteće alandske oštrice koje Alanđani obore na pozdrav i uz istodoban zveket nestanu pod plavetnim ogrtačima Krilatih jahača.

'Dobro nam došla Zaštitnice naša, u ovo doba 'Bijelih snjegova'! No, krhka krila tvojih Leptirica mogla bi biti slomljena, pa sam zato došao da ti predložim da se skloniš u tople dvornice Asgrada, jer noćas će Athumazya i Actyalan plesati ledeni ples i baš je dobro što si s nama, jer tvoj topli dah grijat će sve Alanđane koji ovamo dopratiše Gospodara Zaboravljenih …'
}{}{}{}{}{}{}{}{}{}{

<	siječanj, 2010
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Komentari da/ne?

Opis bloga

Free Counters
Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

Linkovi

Blog.hr

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...